Centar uspjeha

Piše: Franjo Ivanković

Psihološko nasilje, maltretiranje, ponižavanje i omaložavanje su možda najučestaliji načini maltretiranja djece.

No ipak najteži za identificirati ili tretirati. Učestaliji su od fizičkog nasilja a imaju dosta slične ili čak i gore posljedice.

Za razliku od seksualnog ili fizičkog zlostavljanja, emocionalno i psihološko nemaju pozornosti. Ovakvi načini zlostavljanja se očituju u teroriziranju, omaložavanju ili zanemarivanju djeteta, a efekti spomenutog su ozbiljni kao kod bilo koje druge vrste zlostavljanja.

Kažnjavanje ne znači uvijek i zlostavljanje

No moramo biti oprezni, jer se ipak ne radi o nekim kaznama od strane roditelja već o ekstremnim slučajevima. Radi se o ponašanju kojeg će se djete osjećat bezvrijedno, nevoljeno i neželjeno. Ne radi se o nekom specifičnom događaju ili situaciji, već o prirodi odnosa između djeteta i roditelja.

Držanje djeteta u konstantnom stanju straha je, primjerice, zlostavljanje. Ali čak i najstrpljiviji roditelji ponekad jednostavno polude i viču. Isto tako je izolacija djeteta od običnih socijalnih interakcija forma zlostavljanja, ali nema ništa loše u zatvaranju tinejdžera samog u sobu ili zabranjivanju izlazaka zato što je isti recimo udario mlađeg brata ili sestru. To stavlja jednu veliku odgovornost na promatrača da odluči da li se radi o zlostavljanju ili jednostavno o lošem danu u toj obitelji.

Psihološko i emocionalno zlostavljanje je toliko loše i negativno da je MacMillan izjavio za Pediatrics Journal kako njega van doma ne bi trebala biti ograničena samo na fizikalno i seksualno zlostavljanje, jer djeca koja su izložena psihološkom zlostavljanju isto mogu biti u stanju takvom da im treba zaštita, koja podrazumijeva napuštanje roditeljskog doma.

Izvor: Time Healthland