Centar uspjeha

Piše: Josipa Jukić

Za dječji emocionalni razvoj važna je zdrava osjećajna atmosfera u obitelji, topli odnosi između članova obitelji, a posebno odnosi ljubavi i poštovanja među roditeljima i razumijevanje razvoja samoga djeteta. Kako to postići?

Emocionlana vezanost

Roditelji često svojom prevelikom brigom onemogućavaju razvoj dječje samostalnosti, inicijative, jer roditelji nastoje da sve urade za svoju djecu, pa i ono što bi ona mogla sama. Za dječji emocionalni razvoj potrebna je uravnotežena roditeljska ljubav. Djeca pokazuju individualne razlike u svojim emocionalnim vezama sa odraslima. Ona djeca koja imaju sigurno emocionalno vezivanje s jednim roditeljem, koriste njega ili nju kao neku vrstu baze za istraživanje okoline.

Emocionalna vezanost je  od osobito velikog značaja za interakciju između djeteta i roditelja, može se očekivati da se ti efekti odraze i na socijalno ponašanje među prijateljima i drugim odraslim osobama. Dijete sa sigurnom emocionalnom vezanošću pokazuje i zreliju interakciju sa vršnjacima; ono češće dijeli sa prijateljima ono što ima i bolje se snalazi u interakciji.

Dječje emocije se razlikuju od emocija odraslih. One su, po pravilu, jednostavne i spontano se izražavaju. Stoga dječje emocionalne izljeve odrasli teško razumiju. Kad je dijete gnjevno, ljubomorno i  tvrdoglavo, roditelji i odgajatelji najčešće i sami emocionalno reagiraju, kažnjavaju ga u gnjevu, čime se odnos između njih i djeteta pogoršava. Osim toga, odrasli često podcjenjuju intenzitet dječjih emocionalnih doživljavanja („Samo prije pola minuta ono je plakalo, a sad se smije“) ono ne osjeća duboko.

Emocionalna pismenost djeteta

Prema suvremenom razumjevanju djetetove svijesti, smatra se da dijete u četvrtoj godini posjeduje jednake temeljne emocije kao i odrasli pojedinac, i da ih može razlikovati. No, djetetu manjka rječnik da opiše i izrazi što osjeća. Emocionalnu pismenost djeteta roditelji postižu razgovorom o emocionalnoj situaciji, osjećajima koje dijete doživljava te načinom kako se taj osjećaj može iskazati.

Roditelji se razlikuju po tome koliko s djecom razgovaraju o osjećajima. Istraživanja su pokazala da djeca od tri godine, koja su imala dovoljno prilika razgovarati o osjećajima s majkom, poslije, kao šestogodišnjaci, uspješnije prepoznavaju emocije odraslih osoba nego djeca kojoj roditelji nisu pružili dovoljno mogućnosti za takvo učenje. Zanimljivo je to da su za tu emocionalnu pismenost najzaslužniji bili njihovi razgovori o negativnim emocijama straha i ljutnje (Oatley i Jenkins,2002).

Svađe i konflikti u obitelji

Odgoj u obitelji priprema dijete na buduće zrele odnose sa okolinom,vršnjacima, životnim partnerima i suradnicima. Također, nepovoljni obiteljski utjecaj na socijalnoemocionalni razvoj djece su sve veće prelijevanje svakodnevnih bračnih napetosti na odnose s djecom. Rodtelji započinju više negativnih emocionalnih interakcija sa djecom nakon međusobnih svađa i sukoba. Jedan krug negativnih odnosa (između rodtelja) otvara drugi krug negativnih odnosa (između roditelja i djece). Ta se dva kruga međusobno potiču, osobito ako je početni izvor napetosti bio u vezi s problemima djece.

U skladu s postavkama Carrolla Izarda o emocionalnom razvoju roditelji (skrbnici, odgojitelji i učitelji) trebaju o prirodi emocionalnog razvoja znati sljedeće:

• Potrebno je poticati pozitivne emocije – odnosi se na radost i znatiželju, dijete je najosjetljivije za razvoj tih emocija u prvoj godini života. Zato skrbnikovo postupanje s djetetom tokom prve godine života mora biti vedro, nasmijana lica, toplo i poticajno. Poželjne se igre licem u lice, iskazivanje ljubavi i nježnosti, jer sve to djetetu omogućuje da upostavi dobre socijalne i emocionalne odnose.

• Nužno je izbjegavati emocionalno uskraćivanje –  važno je roditeljima osvijestiti da se djetetovo emocionalno razumijevanje i osjetljivost javlja vrlo rano, mnogo prije nego što dijete razvije govor i smisao situacije. Zbog toga je potrebno isticati veliku djetetovu potrebu za pozitivnim emocionalnim odnosom u kojem prevladava radost i znatiželja, kao i veliku štetnost grubog, zanemarujućeg i zlostavljajućeg odnosa, i to od prvog dana života. Za zdrav socijalno-emocionalni razvoj potrebno je iskazivati pozitivne emocije između djeteta i okoline, međusobno emocionalno reagiranje između majke/skrbnika i djeteta i emocionalnu potrebu majke djetetu.

• Valja različito reagirati na djetetove bazične emocije i na emocije višeg reda – možemo razlikovati dva puta aktivacije emocija, te uočiti da se prema tome razlikuju „bazične „ od „viših“ emocija. Bazične emocije su neosviještene i nagle, a akcija nepromišljena. Drugačija je aktivacija „viših emocija“. Roditelji moraju drugačije postupati u slučaju brze, a drugačije u slučaju spore emocionalne aktivacije. Pri brzom izražavanju emocija postupci roditelja trebaju imati dva cilja, najprije treba smanjiti djetetovo uzbuđenje, a zatim preusmjeriti preostalu energiju emocije u konstruktivno promišljanje. Pri sporom putu aktivacije emocija moguće je i potrebno od djeteta zahtjevati da zastane i promisli. Metoda „sporog puta“ nije djelotvorna za malu djecu, agresivnu te za djecu koja nemaju razvijenu regulaciju.