Centar uspjeha

Suradnja s portalom “24 sata”: odgovara Irena Jurjević

Pozdravljam vas Irena,

Nadam se da mi možete pomoći pronaći škare kojima ću presjeći svoj čarobni krug. Zovem se Igor i imam 24 godine. Živim sa svojom obitelji i bratom koji ima 15 godina. Trenutačno sam nezaposlen. Veliki problem mi predstavljaju obiteljske svađe, konkretno između majke i oca. One traju godinama, uz bujicu ružnih riječi, ponižavanja…

Unatoč tome, nitko od njih niti ne pomišlja zatražiti rastavu. Mislim da u tom odnosu najgore prolazim ja, tj. oboje me ignoriraju i jako su drski prema meni. Majka me naziva sinom svoga oca, naravno u lošem kontekstu, a otac mekušcem i maminim sinom. Bojkotiraju me jer ih istovremeno podsjećam na onog drugog, to je barem moje osobno mišljenje. O meni govore kao da sam stvar i to preda mnom: “Evo ga on tebi”, “Isti je kao i ti” i slične izjave. To govore obje strane.

Mene to jako boli jer u tome nema niti trunke istine, pokušavam biti u dobrim odnosima s oboje, nikome od njih nisam učinio ništa nažao. Niti sebe smatram problematičnim, sportaš sam, ne pijem i ne pušim. Kontinuirano trpim izljeve bijesa koji je namijenjen njoj ili njemu, ovisi od koga ti izljevi dolaze. Oboje se slažu u jednoj stvari, a to je da je njihova veza ogromna pogreška, da me nisu trebali imati i otvoreno mi to govore.

Osjećam se kao kovčeg koji nitko ne želi, život mi se pretvorio u pakao i ne mogu više podnijeti to omalovažavanje. Da li je selidba jedino riješenje i da li postoji barem ikakva šansa da se ti odnosi ikako i ikada mogu popraviti? Voljan sam pokušati sve. Unaprijed zahvalan.

Odgovor: Vi za ništa od navedenog niste krivi!

Ovo ne smijete nikada dovoditi u pitanje. Djeca (bez obzira na godine) nikad nisu kriva za postupke svojih roditelja, iako se tako nekad osjećaju. Roditelji su ti koji su odgovorni za sebe, za probleme i njihovo rješavanje, za razvod ili ostajanje u braku, za svoju sreću ili nesreću, kao i za postupanje prema svojoj djeci. Djeca osjećaju krivnju i misle kako su roditelji nesretni zbog njih: “Kad bih samo bio bolji, više poslušan, mama i tata bi se prestali svađati”. Ovo je na žalost samo dječja zabluda koja služi za održavanje “mita o dobroj obitelji”. Zato djeca vjeruju da su oni sami loši, a ne njihovi roditelji. I odrasli koji su bili verbalno ili neverbalno zlostavljani imaju poteškoća u prebacivanju odgovornosti tamo gdje ona pripada.

Djeca se uvijek nadaju da mogu učiniti još nešto kako bi pokrpala razderotine obitelji. Istina je da vi ništa ne možete učiniti, kako bi se roditelji promijenili. Oni su odgovorni za svoju sreću ili nesreću, a vi za svoju. Zato ćete morati odustati od dječjeg sna, a taj je da ako vi još samo nešto napravite, mama i tata će se pomiriti i promijeniti. Ljudi se mijenjaju jer osjećaju unutarnju potrebu. Ako do toga nije došlo ili ne dođe kod vaših roditelja, vi tu ništa ne možete učiniti.

Moć okrutnih riječi

Grube riječi, omalovažavanje i “spuštanje” djeci daju izrazito negativne poruke o njima samima i na taj način grade lošu sliku o sebi. Djeca slijepo vjeruju roditeljima i idealiziraju ih. Ono što roditelji djeci govore o njima samima pa makar i u šali, za njih postaje apsolutna istina, jer djeca riječi doživljavaju doslovno te na taj način grade više pozitivnu ili negativnu sliku o sebi.

Sve što govore o vama “mamin sin”, “sin svog oca”, zapravo nema veze s vama, već s njima. To što mislite da ih podsjećate na onog može i ne mora biti istina, ali to za vas nije važno. Roditelji se na vama iskaljuju bez obzira kakvi ste. Vi ste nažalost postali sredstvo zadovoljavanja njihovih potreba i oni to rade na nezdravi način – kao da se „hrane“ svađanjem i prepucavanjem. Budite svjesni da će oni to raditi bez obzira koliko vi dobri, uzorni i poslušni bili.

Vjerovanja koja sputavaju proces osobnog rasta i promjene

Vjerovanja su duboko ukorijenjeni stavovi koji su pokretači svih naših akcija u životu. Na primjer, vjerovanje “Nikad neću pobijediti, moji roditelji imaju potpunu moć” držat će vas u pasivnoj ulozi osjećajući se bespomoćnim, frustriranim i poraženim.

Dr. Susan Forward u knjizi “Otrovni roditelji” nudi niz uvjerenja koja mogu biti u podlozi vaših osjećaja i ponašanja, a vezana su uz odnos sa roditeljima:

•     Na meni je da učinim svoje roditelje sretnima.
•     Moji roditelji ne bi mogli živjeti bez mene.
•     Ne bih mogao preživjeti bez roditelja.
•     Ako se suprotstavim roditeljima, izgubit ću ih zauvijek.
•     Ne bih trebao učiniti niti reći nešto što bi povrijedilo osjećaje mojih roditelja.
•     Kad bi se moji roditelji promijenili, osjećao bi se bolje u vezi sa samim sobom.
•     Kad bih samo mogao postići da vide koliko me ranjavaju, znam da bi bili drugačiji.
•     Bez obzira na to što su napravili, oni su moji roditelji i moram ih poštovati.

Ako su neka od ovih vjerovanja vaša, onemogućavat će vas da budete neovisni od svojih roditelja. Po onome što pišete, meni djeluje da dvojite oko toga čija su odgovornost osjećaji vaših roditelja: njihova ili vaša? Čini se da još vjerujete da je u vašoj “moći” da svoje roditelje usrećite ili učinite tužnima. Ako želite promijeniti svoje ponašanje, morate preispitati točnost pojedinog gore navedenog ili nekog vašeg uvjerenja, i mijenjati ona koja za vas nisu poticajna. Životne vrijednosti i uvjerenja naslijedili ste od svojih roditelja, i sada kao odrasla osoba možete odlučiti koja uvjerenja vam donose dobro u životu, a koja su za vas štetna.

Odvajanje od roditelja – samodefiniranje

Predlažem vam da se što prije osamostalite i počnete graditi vlastiti život. To ne znači da će roditelji prestati s ovakvim ponašanjem, to znači da im više nećete davati mogućnosti da vas maltretiraju. Separacija, tj. odvajanje od roditelja nužna je svakom od nas, a čini se da je za vas posebno važna. Ako niste u pubertetu prošli fazu bunta protiv roditelja, učinite to sada. Ako vaši roditelji, možda tek nakon određenog vremena, prihvate da ste izgradili svoj život i ako im naučite postavljati granice, ima šanse da izgradite zdraviji odnos. Sve dok ste ovisni o njima i žrtva njihovog maltretiranja, nema promjene na bolje.

Dr. Susan Forward kaže: “Emocionalna neovisnost ne traži da napravite rez sa svojim roditeljima. To znači da možete biti dijelom obitelji, a da istovremeno budete odvojena osoba. To znači da možete biti ono što jeste, i da možete pustiti roditelje da budu ono što jesu. Kad se osjećate slobodnima imati vlastita vjerovanja, osjećaje i ponašanja, odvojene od onih koje imaju vaši roditelji, tada ste „samodefinirani“. Ukoliko se roditeljima ne sviđa ono što činite ili kako razmišljate, neizbježno ćete morati tolerirati njihovo nezadovoljstvo.

Mnogi se ljudi ne bore za sebe jer brkaju samodefiniciju i sebičnost. Ako pomislite da ste sebični što odlazite od njih ili ako počnu negodovati (što bih u ovom slučaju bilo za očekivati) pogledajte što oni rade vama i koliko je to sebično. Većina roditelja ne prihvaća s lakoćom odlazak djece iz roditeljskog doma. Možda će vam početi nabijati osjećaj krivnje “Ti nas napuštaš nakon svega što smo ti dali…” ili nešto slično. Ne dajte se obmanuti, vi ste odrasla osoba i jedina koja je odgovorna za svoj život.

Iako ste jako mladi, iz pisma mi zvuči da ste dovoljno zreli da se brinete sami za sebe i živite svoj život samostalno. Unatoč ignoriranju i verbalnom maltretiranju vaših roditelja, imate zdrave stavove i zrelo razmišljanje. Zato, učinite sve što je potrebno kako biste se odvojili od roditelja, odbacili nepotreban osjećaj krivnje i naučili zadovoljavati svoje potrebe.

Sretno!