Centar uspjeha

Piše: Anna Galović

Gubitak voljene osobe smrtnim slučajem oblik je kojeg svi u životu iskusimo. Kroz život, netko prođe količinski više takvih gubitaka, možda već kao dijete ili kao roditelji neovisno o starosnoj dobi djeteta tj. roditelja.

Uz takve gubitke vežemo i one van obiteljskog kruga no ipak našeg osobnog, kao gubitak bliskog prijatelja ili suradnika s posla. Ono što nas sve pojedinačno razlikuje je način na koji se nosimo s takvim gubitkom.

Jedno od prvih pitanja koje nam prođe kroz glavu je pitanje:

Što sada? Kako dalje? Hoću li moći i znati se nositi s ovolikom količinom bola?

Već tim postavljenim pitanjem počinje vrijeme nakon gubitka voljene osobe i naš proces tugovanja. Tada je važno pokušati se prisjetiti da tugovanje traje i za njega treba strpljenja (ne postoji kalendar po kojem trebam/smijem mjeriti sebi ili drugome da su voljenu osobu već trebali odtugovati, niti pokušavati činiti da osoba što brže prođe proces tugovanja). Proces tugovanja ne možemo mjeriti ravnom linijom i očekivati od sebe i drugih da ona ostane takva. Ta je linija više isprekidana crta, uzlazno silazna i kao takva normalna je pojava. Razdoblja tuge i smirenosti s vremena na vrijeme će se izmjenjivati.

Ponekad se zbog toga osjećamo loše, kao da se vraćamo na početak, no to je sastavni dio procesa. Neke uspomene ‘lakše’ odtugujemo od drugih ili nam ta ista uspomena u određenim vremenskim razdobljima bude bolnija kad je se prisjetimo.

U tom razmišljanju može nam pomoći:

– da se tugovanje događa svim ljudima (odraslima i djeci)
– da služi oporavku od gubitka
– da većina ljudi kroz njih prođe bez većih teškoća (osobito ako imaju podršku bliskih ljudi)

Postoje neka rješenja iz „narodne mudrosti“ koja volimo prenositi naraštajima a nisu previše konstruktivna za okolinu a još manje za nas same. „Vrijeme liječi rane sve“ ili „rana će s vremenom zacijeliti“, „idi brže u sobu i dobro se isplači da te drugi ne vide“, fraze su kojima nas u takvim situacijama pokušavaju utješiti ili to pak mi sami činimo.

Istina je da ćemo život morati nastaviti dalje iz egzistencijalnih razloga, ali odtugovati neće vrijeme već mi, ako dozvolimo sebi pustiti proći kroz osjećaje i svojim tempom prihvaćati novonastalu životnu situaciju. Isto tako, trebamo izbjegavati samoetiketiranje rečenicama „bolesno i ne normalno“ i vlastitim principima mjeriti nečije kvalitetno tugovanje.

Nečiji način, jačina i trajanje tugovanja vlastiti su samo toj osobi, zato treba razlikovati tugujuće koji postaju bolesni ljudi kojima treba liječenje ili oporavak (od bolesti) dok proces tugovanja trebamo gledati kao prilagodbu na gubitak i prihvaćanje gubitka. Tugovanje za voljenom osobom je težak i bolan proces ispunjen brojnim intenzivnim emocijama, teškoćama u svakodnevnom funkcioniranju, ima svoj početak, tijek i kraj i određeno je društvenim i obiteljskim pravilima i onda kada su vrlo neugodna i teška.

U procesu tugovanja potrebno je naglasiti da se jako razlikuje tugovanje odraslih od dječjeg tugovanja, jednako kao i tugovanje užih i širih članova obitelji i prijatelja. U tom smislu ne smijemo mjeriti obiteljske funkcije i suzdržavati se od boli gubitka ako smo ostali bez drage bake ili strica, ili bratića ili prijatelja iz djetinjstva. Tugovanje ne poznaje funkciju veza, već emocionalnu povezanost (primjer: zašto joj je tako teško zbog gubitka supruga a gubitak oca je nije toliko pogodio?!)

Moglo bi se reći da je tugovanje gotovo:

1. kad sjećanje na umrloga ne izaziva automatsku bol (tugu, ljutnju i ostale reakcije)
2. kad tugujući počnu uspostavljati nove odnose s ljudima oko sebe
3 kad svoju energiju počnu usmjeravati u sadašnji život (umjesto da je ona zakočena u prošlom životu, tj. u životu prije gubitka)