Centar uspjeha

Piše: Irena Jurjević, savjetnica iz Gestalt psihoterapije

„Ošlo sve u p.m.!“ – ovako najčešće prepoznajemo i nazivamo trenutak vlastite svjesnosti o potpunom gubitku kontrole nad svojim životom. Kako je „imati stvari pod kontrolom“ potpuna zabluda, fatamorgana za kojom trčimo – ovo je trenutak spoznaje onoga što stvarno je: mi ništa i nikoga nemamo pod kontrolom. Kad sam ovo shvatila do zadnje stanice u svom tijelu, osjetila sam ogromno olakšanje, oslobođenje, mir i odmor.

Svemir ima ludu maštu.

Planiramo, upravljamo, pokušavamo kontrolirati… ljude, događaje, situacije, budućnost. I onda se ljutimo svaki put kad ne ide onako kako smo zamislili. Djeca su nam neposlušna, u dućanima nema cipela kakve sam zamislila, šef se ne odnosi prema nama kako bismo željeli, onaj koga ja želim neće mene, torta je ispala mljackavo, stvorila se kolona na cesti pa ne mogu stići na vrijeme na posao, tulum nije ispao savršeno, frizura mi je danas katastrofa… Zapravo ništa i nikad ne ide onako kako smo zamislili. Ide uvijek nekako drugačije. Bolje ili gore, ali drugačije.

 

Svemir ima i gadan smisao za humor.

Uvijek dobijemo ono što vrtimo u svojoj glavi (dobro ili loše), ali nikad na način koji smo zamišljali. Nikad. Uvijek dobijemo neki potpuno drugačiji scenarij od onoga kakav smo mi režirali. Željeli smo se odmoriti, onako pošteno, ostati doma par dana, tjedana, ne ići na posao, u školu, imati vremena za sebe, za pranje prozora, yogu, izležavanje, svoje najbliže. Želja nam se ispunila – karantena cijeloj zemaljskoj kugli koja je premorena od stresa.

 

Uzalud nam nestrpljivost, Svemir donosi „sve u svoje vrijeme“ (lijepo nam je baba govorila).

Pripremam se pisati ove članke, ove teme već mjesecima, godinama. I koliko god sam se trudila, u savršenim uvjetima svog života, ništa suvislo nije izlazilo iz moje glave. I onda upravo sad, u najluđem, ali očito pravom trenutku u životu, iz mene izlaze prave riječi, pišem i pišem, iz dana u dan, riječi sa smislom i težinom. Ljudi mi svakodnevno zahvaljuju, kažu da im je baš to sad trebalo, da im mijenja živote. E pa hvala Svemiru na inspiraciji u pravom trenutku.

 

In love with unknown…kaže Dr. Joe Dispenza u svojoj knjizi „Placebo ste vi“.

Koliko puta sam pokušavala ponavljati ovu mantru, ali mi nikako nije sjedala. Ne, ne… ne bi ja u nepoznato. Možda je u tom nepoznatom bolje, ljepše, al pusti… poznato je poznato, a poznato je sigurno. Još jedna fatamorgana na kojoj inzistira zapadna civilizacija. Zabluda postizanja sigurnosti temelji se na strahu i zato se odlično prodaje u ovom našem današnjem svijetu. Kad shvatite da ništa zapravo nije sigurno ni predvidivo – slobodni ste.

Proučavajući (više od 30 godina) čudotvorna izlječenja ljudi diljem svijeta, dr. Joe Dispenza otkrio je da je jedan fenomen zajednički svim tim izliječenim ljudima. Svi oni vjerovali su u neki oblik Više sile, koja nam daje život, koja je mudrija od nas i u suštini je pozitivna. I svi oni su se u jednom trenutku prepustili: sebe, svoj život i kontrolu Višoj sili.

 

Predati kontrolu, prepustiti se…

2016. je. Ljeto na Pelješcu… Gluva ura poslije ručka, meditiram. Uz sunce kroz prozor, toplinu ljeta i zrikavce, ulazim u duboki trans. U tom blaženom stanju, nirvani, mutno mi se pojavljuje slika same sebe kako plutam u bazenu i jednom se rukom držim za kraj tog bazena. I u meditaciji govorim sebi: „Pusti i tu drugu ruku, prepusti se potpuno… sve je OK, znaš da će to sve biti dobro…“ Ali ne mogu. Ne mogu se potpuno prepustiti.

U tom trenutku moj život bio je manje-više u redu, imala sam dojam da ga „imam pod kontrolom“ i da meni ne treba nikakva Viša sila.

2018. ljeto u Havani (Kuba). Potpuno sam sama, u nesnosnoj vrućini, sa vrlo ograničenim internetom i kontaktom sa svojim ljudima u Hrvatskoj, stjerana u kut teške životne odluke, u Afričkoj kulturi i ritualima, meni potpuno nerazumljivima, bez znanja jezika, pod pritiskom nekih ljudi u Havani, u mom pretjerano hrabrom „istraživanju“ woodoo-a i magije – pucam po svim šavovima svog postojanja. Sama, smrdljiva, neispavana, prestrašena, u paranoji i gubitku zdravog razuma, postaje mi jasno da niti malo nemam život „u svojim rukama“, da se sve odvija obrnuto od mojih nastojanja, da nemam više snage za borbu, da je sve otišlo u vražju mater i da ja tu ništa, ali baš više ništa ne mogu!

 

I hodam ulicama Havane potpuno svjesna da NE MOGU UČINITI NIŠTA. U tom maršu po Havani mantram u strahu poluglasno: „Ja ne mogu više ništa. Svemir će sve posložiti na najbolji način, svemir će sve posložiti na najbolji način…“

Te 2018. na Kubi, stjerana u kut, kad su svi moji otpori i snage popucali, pustila sam i tu drugu ruku s ruba bazena. Predala sam svoj teret, svoj život Višoj sili, oslobodila svoja leđa i udahnula duboko. Kakvo oslobođenje! I da, sve se je posložilo na najbolji način za mene. S vremenom…

 

Kad nas život dovede do zida, pucanja, kad ne možemo više… držati kontrolu nad… čime god mislimo da držimo, to je trenutak kad smo se (možda) spremni prepustiti. Pustiti sve. Druge, sebe, svoj život, zamišljene buduće događaje, ishode. I onda kad se prepustimo… Čuda se počinju događati.

 

Proljeće 2020. Sjedim na podu svoje sobe u Havani, zatočena u Corona-virus karanteni, razmišljam o riječima prijateljice koja mi je jučer napisala: „Irena, stalno se trese Zagreb. Iskonski strah kakav nisam osjetila nikad u životu.“ I razmišljam hoću li se zaraziti virusom u avionu, u koji neminovno moram uskoro ući? Hoću li uopće preživjeti? Hoću li ikad više plesati? Hoće li mi se stan u Zagrebu srušiti? I šta ću onda? Šta ću kad dođem u Split, sama, u prazan stan i prazan frižider, a ljudi su opustošili dućane s hranom? I uz sve to, upravo sam maloprije prekinula jedan važan odnos. I to preko poruke, jer ne smijem iz kuće van. I kako će taj čovjek reagirati? Što će reći? Što će s nama biti…?

Ovaj put nemam niti jedan odgovor. Inače bi me ulovila panika, mučnina. Danas… sjedim potpuno mirna… u apsolutnom rasulu od svog života. Nije rasulo, rasuo se samo koncept života kakav sam imala; točnije kakav sam uzgajala u svojoj glavi. Sve je samo drugačije.

„Tranquila…“ rekli bi Kubanci. Bit će što bude, jer:

Ja ne mogu zaustaviti zemlju da se trese.

Ja ne mogu utjecati na to hoću li se zaraziti i preživjeti.

Ja ne mogu, niti je moj posao, kontrolirati osjećaje i ponašanje drugih.

 

„Ja ne mogu, niti je moj posao.“ – Oslobađa!

Pomirena sa svime. Sjedim i dišem. Sama, na podu sobe, ovdje na kraju svijeta. Potpuno svjesna sadašnjeg trenutka, potpuno uronjena u sad i ovdje. I u tom sadašnjem trenutku; sad i ovdje, sve je OK. Sve je u redu. Ovo su samo moje misli, koje mi kao Žikino kolo plešu nad glavom. Ja ne znam što će biti sutra, ni danas popodne. Ni što će tko reći ni koji će se sljedeći događaj dogoditi. Postoji samo sadašnji trenutak. I onda opet… sadašnji trenutak. U sadašnjem trenutku uvijek je sve OK.

 

„Igra rock`n`roll cela Jugoslavija

Sve se oko mene ispravlja i savija“

Električni orgazam

Kad mi je teško, jako teško, zamišljam materijalnu „stvarnost“ oko sebe kao Matrix (možda i je?), kao hologram u Voyageru koji se savija, mijenja i preslaguje oko mene, ja sam samo Promatrač, neutralni Observer, šetač u ovom iskustvu zvanom Život. Ništa nije moje, ništa ne mogu zadržati, ne lijepim se grčevito za događaje, emocije, riječi… svoje, tuđe. Nemam kontrolu ni nad čim, ni nad kim. Mogu samo disati, biti u kontaktu sa sobom i onim što je izvan mene, u sada, u ovom sadašnjem trenutku. Mogu samo biti fleksibilna i go with a flow…

 

Biti svjestan… i proći kroz

Znači biti svjestan onoga što je u sadašnjem trenutku, što god da je. U Gestalt psihoterapiji ovo nazivamo Awareness continuum. Biti svjestan zvukova oko sebe u sadašnjem trenutku, svog osjećaja i popratne senzacije u želucu, tijelu, disanja, svojih misli kakve god da jesu, predmeta oko sebe i opet sadašnjeg trenutka, disanja…

I toga da smo preživjeli do sad. Sve što smo preživjeli. I da imamo strategije preživljavanja. I da u sebi imamo snagu koje smo svjesni samo u rijetkim teškim situacijama, onu neku nadljudsku snagu koju oživljavamo kad je preteško. I možemo… proći kroz. Jaki smo mi ljudi. Život nam donosi ovakve situacije da tu snagu iskoristimo za kvantni skok na novi level postojanja, novi level ovog Matrixa – bolji, kvalitetniji, mudriji, mirniji.  

 

Ostali članci iz rubrike S psihoterpijskog kauča…

Individualno savjetovanje s Irenom Jurjević

Savjetovanje/coaching/psihoterapiju radim:

• U Splitu na adresi: Omiška 21 
• Putem Online savjetovanja , video poziva.

Vaše upite i prijedloge možete slati na info@centaruspjeha.com

Dogovor za razgovor ili online savjetovanje:
info@centaruspjeha.com

Savjetovanje radim na hrvatskom i engleskom jeziku i LGBT friendly sam terapeut.