Centar uspjeha

Piše: Irena Jurjević, savjetnica iz Gestalt psihoterapije

U zadnjih nekoliko tjedana dobila sam puno poruka ljudi koji mi kažu kako im nedostaju moji članci, pitaju me kad ću knjigu napisati… Ufff bi ja dragi moji, al trošim svoje vrijeme i životnu energiju boreći se sa svojim unutarnjim demonima. A i sama ta borba čini se da je isprika da ne radim ono što trebam raditi. Pisati. Znate kako je sa izbjegavanjem, znam da znate.

Oduvijek oko sebe skupljam genijalce; ljude izuzetne inteligencije i nadarenosti. Ali oni, kako bi rekla moja prijateljica mudrica „Jebu po tavanu“, svakodnevno bacajući u smeće komadić tih svojih talenata. Jednom prilikom izgovorila sam kako mi je najveći životni strah da ću umrijeti, napustiti ovaj život, a da nisam ostvarila i izrazila svoje potencijale. Svjesna sam ih, utoliko još više boli. Put izbjegavanja i odgađanja boli.

„Ivica i Marica“ – Ako hoćeš bakine slatkiše brzo i na lagani način, baka se pretvara u vješticu i baca te u pećnicu. Linijom manjeg otpora, gladni i prestrašeni, hodamo kompromisnim stranputicama koji vode u pećnicu. STRAH – na kraju i iza svega lošeg i neuspješnog stoji strah. On je taj koji nam ne dopušta da uživamo plodove davanja i primanja onoga što uistinu jesmo. Strah od neuspjeha, strah od uspjeha, strah od vlastite snage i „moći“, strah od samoće, strah od odbacivanja od drugih, strah od napuštanja, strah da ću uložiti svoje vrijeme, energiju, život, a neću uspjeti… Mogli bi reći da je strah jedini izazov koji moramo premostiti kako bi došli do svojih „slatkiša u kući od čokolade“ za kojima čeznemo i za koje živimo.

I svi znamo ovu istinu: osjećaj apsolutne sreće i ispunjenosti dolazi upravo dok smo uronjeni u svoje talente i dok ih izražavamo u ovaj svijet. Ako ćemo biti iskreni sami sa sobom onda moramo sebi priznati da nam prilike za to stalno dolaze, ali u taj vagon ne uskačemo. Mašemo mu sa sjetom, ostajući po strani, objašnjavajući sebi kako „se to ne može“, „nije moguće u ovoj državi“, „nisam dovoljno…“, „sad je prekasno“, „ideja je preluda“. Istovremeno duboko u nama postoji dio naše ličnosti koji guta suze znajući da su ove racionalizacije teški bullshit.

Evo neki od mojih gnijalaca:

Muškarac. Zaljubljenik u svoj grad i povijest. Dok po gradu vodi grupicu prijatelja iz inozemstva, na savršenom engleskom priča im priče o povijesti grada. Zanimljiv je beskrajno. Dok izgovara nevjerojatne priče o ljudima koji su tu nekad živjeli i događajima koji su se zbivali, jedva diše. U euforiji je i veselju jer dijeli s ljudima svoju strast. Gledaju ga sa zanimanjem širom otvorenih očiju. Kažu da ovakvog zanimljivog vodiča nikad nisu imali. Svjestan je on toga, svjestan je on svega. Ali strah tu ima upetljane prste… pa svoj život ostavlja po sivim uredima premalo plaćen, na poslovima koji mu nisu ni do gležnja. Umire od dosade, nezadovoljstva, zamjeranja svima i svemu oko sebe. Nedavno je dobio priliku upisati edukaciju koja bi mu omogućila da može raditi kao turistički vodič. Odbio je. Strah. On je moja genijalac, za sebe će reći da je bezvezan. Kako i ne bi odbio priliku da bude najbolje od sebe, kad vjeruje da nije ni blizu dobroga, a kamo li najbolji. Nedavno se ozbiljno razbolio. Nisam se začudila.

Žena. Vrsni psihoterapeut. Genijalac. Jedna od rijetkih koja nepogrešivo ubada u bit stvari. Ne samo to, ona je spoj britke inteligencije, iskrene ljubavi prema ljudima, duhovnosti i kreativnosti. Gdje je ona? U nešto manje sivom uredu, ali ne na mjestu s kojeg može dati najbolje od sebe i za čime joj duša žudi. Čime se bavi? Svoje vrijeme i energiju troši na popravljanje tjelesnih tegoba. Ona je žena – pokret, žena – duhovnost. Ona je žena – ples, ritam, Afrika. Većinu života provela je sjedeći u stolici u uredu i baveći se njoj nebitnim informacijama. Što li vrišti njeno tijelo?  

Muškarac jedan. Genijalac. Ekspert u snimanju filmova. Ali ne snima svoje filmove. Radi kao… prebacuje papire s hrpe na hrpu u državnoj firmi. Posao mu je sigurnost. Od čega? Od toga da napravi kreaciju iz duše pa da bude neuspješna ili uspješna? Ili nešto drugo? Kaže: „Baš me briga, dobra mi je lova.“ Ne vjerujem mu. Briga ga je. Svako popodne fotografira uz more i snima kratke filmove. Gleda svoj život unatrag i kaže „Da sam bar mlađi…“

Ja ga neprestano žicam da snimamo dokumentarac. On mi kaže: „Pa stavi napokon te svoje lude priče na papir. Ako ih napišeš možda ćemo snimati, možda nećemo. Ali ako ih ne napišeš, sigurno nećemo.“ A ja ne pišem, ne stavljam te svoje priče na papir. Kao, ja nemam koncentracije sjediti i pisati, moram se stalno kretati, imam deficit pažnje. Bullshit, psihološka teorija koju sama sebi prodajem. Jer, kako mogu čitati zanimljivu knjigu po pet sati u komadu, a da se i ne pomaknem, a sjediti i pisati ne mogu? Koga vraga ja izbjegavam? Tu igra moj perfekcionizam (strah): pokušavam nadići samu sebe. Ono što pišem mora biti „na razini najboljeg“, jer ako je dobro, a ne najbolje, to znači da sam ja dobra, a ne genijalna. Suočavanje s vlastitim narcizmom. Ufff boli.

Muškarac, žena, muškarac… ovo je priča mnogih… nas genijalaca. Ona je vrsna stručnjakinja u svom području. Svi to znaju osim nje same. Radi u maloj firmi očekujući crkavicu od šefa (koji joj btw nije ni do koljena po stručnosti). Ne radi ona samo za crkavicu, već i za dnevnu dozu ponižavanja. Molim je da se otisne u samostalne vode, ovaj naš grad vrišti od potreba za stručnjakom njenog kova. Ali ona ne mrda. Ne mrda poslovno, ne mrda privatno. Već godinama je u braku koji je jedino živ kad se posvađaju. Ni to ne napušta. Roditelji je nježno zlostavljaju pijući joj krv na slamku, svaki dan po jednu epruvetu. Što ju je snašlo? Agonija (strah). Polagano umiranje. Leži na svilenim jastucima vlastitog nezadovoljstva, poluotvorenih očiju, zamantana lažnom sigurnošću. Ima velikih problema sa želucem. Ždere se. Ždere sebe iznutra.

Žena još jedna. Kreativac. Umjetnica. Svoje radove nekad je prodavala i ljudi su je tražili još. Kad priča o svojim žudnjama za budućnost…da okuplja ljude u radionicama, uz muziku, zezanciju, kreativni rad… ima, znate onaj izraz lica? Ozarenost! Ona je avanturist teški, hrabra, živa, živaaa i emotivna iznutra. Ali samo iznutra. Što ona radi? Ništa. Sjedi i puši pa još sjedi i puši, sanjari. Svoj životni fokus i ogromnu energiju usmjerava na muškarce: traži, nalazi, bulji u Njega i njegov život, nastoji ga ispraviti, pomoći mu. Nezadovoljna odnosom, nesretna „zbog ljubavi“. Ali nije nesretna zbog ljubavi, nego zato što se bavi Njime, a ne svojim potencijalima. 

I na kraju ja. Kraljica odgađanja i izbjegavanja. Trčim, planinarim, hodam ulicama raznih gradova – bježim. Svaki dan. Brza sam i imam kondiciju. Kako i ne bi kad čitav život treniram izbjegavanje same sebe, onoga što uistinu jesam i onoga što ovom svijetu mogu dati. Lakše mi je trčati, nego pisati ili stvarati. Cijeli život tražim suradnika, nekoga tko bi mi davao dodatnu snagu, motivaciju. Kao, ne želim raditi sama. Ali to je laž. Ne želim sama, jer se bojim preuzeti odgovornost za ono što govorim i radim pa tražim drugog da malo preuzme moje. Tražim suradnika, jer se bojim biti ono što jesam – vođa. U svojoj glavi i rukama nosim umjetnost, satkanu od umjetnosti generacija moje familije. Što ću s njom? Hoću li nešto učiniti u ovom životu? Hm.

Ne znam što mi je gore, kad nisam bila svjesna svega ovoga pa se gubila u magli misli i osjećaja, ili sada kad se s punom svjesnošću moram pogledati u ogledalo i reći: „Dobro jutro Irena, što ćemo danas? Bježanje, trčanje, popravljanje drugih ili bavljenje nebitnim?“ Znam ja, a znate i vi, bombona nema besplatno. Hoću li napraviti ono što je moje da napravim u ovom svijetu ili živjeti do kraja „negdje na pola puta“? Hoću li nastaviti čekati „to nešto“ izvanjsko, neku inspiraciju (koja btw nikad ne dođe), nešto što će me izbaciti iz kaljuže straha u kojoj se valjam i koja me sprječava da budem do kraja ono što jesam? Hoću li dati od sebe što sam dobila kao dar, kao kofer prepun potencijala s kojim sam došla u ovaj život?

Svi imamo svoju posebnost. Hoćemo li je odmotati i dati ljudima, ne znam. Ono što sa sigurnošću znam je da ne možemo živjeti s mirom u duši, svjesni da imamo potencijal koji hoće van, a mi ga nemarno zadržavamo u sebi. Stalno će nas žuljati i pokušavati izaći na razne kreativne i bolne načine, a mi onda liječimo pogrešnu bolest.

Ostali članci iz rubrike S psihoterpijskog kauča…

Individualno savjetovanje s Irenom Jurjević

Savjetovanje/coaching/psihoterapiju radim:

• U Splitu na adresi: Omiška 21 
• Putem Online savjetovanja , video poziva.

Vaše upite i prijedloge možete slati na info@centaruspjeha.com

Dogovor za razgovor ili online savjetovanje:
info@centaruspjeha.com

Savjetovanje radim na hrvatskom i engleskom jeziku i LGBT friendly sam terapeut.