Centar uspjeha

Prilagođavate li se društvenim normama ili ste svoji?

Piše: Laura Marković, mag.psih.

„Nije mi toliko žao zbog toga što ljudi radije biraju ono što je uobičajeno od onoga što odgovara njihovim sklonostima, koliko zbog toga što im ne pada na pamet da bi trebali imati ikakvu sklonost izvan onoga što je uobičajeno.“
J.S.Mill

Sigurno ste se mnogo puta našli u situaciji gdje vas je netko,  najčešće dobra prijateljica nakon prepričavanja neke situacije u kojoj se našla ili nečega o čemu je razmišljala, upitala: „Dobro, sad mi reci jesam li ovakva/onakva osoba?“ ili „Jesam li trebala postupiti ovako/onako?“. Sigurno i sami sebi ponekad postavljate ovakva pitanja…

Zašto smo konformisti?

U srži ovakvih pitanja, ali i mnogih drugih, nalazi se konformizam, odnosno potreba za usklađivanjem svojih misli, osjećaja i ponašanja s onima većine, ili onim što je u skladu s dominantnom idejom o tome što je poželjno, ispravno, „normalno“.
Konformiranje je ponašanje koje je imalo i ima evolucijsku važnost. Društvo je osiguravalo ljudima više psihičkih, fizičkih, informacijskih i sigurnosnih resursa. Biti izgnan iz društva značilo je sigurnu smrt u divljoj i nepredvidljivoj prirodi.

Gledano iz kognitivne perspektive, konformiranje je strategija kojom se nosimo s neizvjesnosti, a počiva na pretpostavci da „više glava bolje misli“. Iz toga proizlazi da će se konformizam intenzivirati s porastom neizvjesnosti, što su i istraživanja pokazala.

Bihevioralno, konformiranje je funkcija nagrada i kazni koje su određene formalnim ili neformalnim društvenim normama. Što je društvo restriktivnije i opresivnije, to je konformizam veći, a osobne i društvene slobode manje. Na temeljnoj razini konformiranjem zadovoljavamo razne potrebe, kao što su potreba za društvom, za odobravanjem i prihvaćanjem, za razmjenom informacija. Većina ljudi se bolje osjeća kada je među sebi sličnima, slični ljudi nam se više sviđaju i konformiramo se da bismo bili što sličniji drugima.

Čemu se konformiram? Zašto?

Konformiranje se može iskazati na nekoliko načina, koji u pravilu putuju progresijom od pokoravanja, preko javnog prihvaćanja do privatnog prihvaćanja – koje se događa onda kada neku društvenu vrijednost ili standard počnemo doživljavati kao vlastitu. Na taj način društvo utječe na nas. Nekim se stvarima prilagođavamo više, nekima manje. U neke stvari vjerujemo, neke samo slušamo, neke ni ne slušamo. Vrijedi ponekad provjeriti je li autopilot dobro „naštiman“, odnosno preispitati čemu se sve konformiramo, zašto i u kojoj mjeri.

Da li se konformirate jer se bojite biti različiti ili zbog toga što takvo ponašanje procjenjujete korisnim?

Djelovanje iz pozicije straha je reaktivno i sputava kreativne i stvaralačke procese. Konformiranje s takvim ciljem da se „sakrijemo u gomili“ može nam osigurati samo to – skrivanje. Iz nekog razloga, a to može biti mnogo što – manjak samopouzdanja, ovisnički, stihijski, pasivni stav prema životu, lijenost, linija manjeg otpora, opresivna i kontrolirajuća okolina – puštamo drugima da odlučuju umjesto nas. Konformiramo se i uspoređujući se s drugima ili s nekim kulturalno zadanim standardima. Najčešće je riječ o standardima sposobnosti, postignuća, ljepote, materijalnog prestiža, statusa i sl. Želimo biti što sličniji tim standardima jer oni za nas, a i za društvo od kojega smo ih preuzeli, predstavljaju uspjeh.

Opet, nije ista stvar ponašamo li se tako jer smo procijenili da nam je tako korisno/lakše, ili smo se poistovjetili s našim društveno uvjetovanim stremljenjima. Pritom neuspjeh da ih ostvarimo predstavlja neuspjeh nas kao ličnosti, i dovodi do nezadovoljstva.

J. S. Mill kaže da su ljudi skloniji birati ono što je uobičajeno od onoga što odgovara njihovim sklonostima. Kod nekih osoba trud da se prilagode drugima ide toliko daleko da putem zaborave koje su njihove sklonosti. „Što ja želim?“ postaje „Što drugi – društvo, roditelji, suprug/a, djeca – žele/ očekuju od mene?“. Smanjeni osjećaj vlastitog identiteta dovodi do smanjenog samopouzdanja, zbog čega se osoba sve više oslanja na to što drugi misle, što rade, kako izgledaju, što nose, kolika im je plaća, i td.

Kako bi bilo da se umjesto toga oslanjamo više na sebe – na svoje želje, vrijednosti i potrebe?

Psiholozi Snyder i Fromkin posvetili su se istraživanju ovog pitanja. Konstruirali su Upitnik potrebe za jedinstvenošću (need for uniqueness), koju su definirali kao potrebu da „budemo svoji“, odnosno da posjedujemo osobine koje nas razlikuju od drugih.  Spomenuti upitnik možete ispuniti preko ovog linka. Uvidom u ovaj upitnik možemo primijetiti da se pitanja odnose na spremnost otvorenog izražavanja vlastitih ideja i mišljenja pred drugima, neovisnost, nekonformizam i sl. Rezultati istraživanja Snydera i Fromkina (1977, 1980) pokazuju da ljudi koji su u pravilu svjesniji svoje jedinstvenosti imaju i više samopoštovanje, ali i višu samoefikasnost.

Kako upotrijebiti ove informacije u svakodnevnom životu?

• Promislite čemu se konformirate, zašto, u kojoj mjeri i kako se zbog toga osjećate. Ako konformiranje dovodi do nezadovoljstva, to je poprilično pouzdan znak da je vrijeme za promjenu.
• Suočite se s iracionalnim uvjerenjima zbog kojih se bojite vlastite jedinstvenosti i težite „skrivanju“ . Ona vas samo čine tjeskobnima.
• Umjesto da se uspoređujete s drugima, razmišljajte više o sebi. Upitajte se: „Što ja želim?  Što me veseli? U čemu sam dobar/dobra? Što mogu s tim učiniti?“. Nemojte biti kritični prema svojim sklonostima.
• Razmišljajte van granica uobičajenog („to think outside the box“). To ne znači forsirati originalnost, nego pustiti mislima da slobodno teku bez da ih vrednujete ili uvjetujete.
• Nemojte se ispričavati zbog toga što jeste. Upotrijebite to kako najbolje znate.