Centar uspjeha

Piše: Danica Ružić

Ushićena majka nakon teniskog turnira dočekuje svog sina – „Bravo Marko! Pobijedio si! Tako sam ponosna na tebe!“

Marko na putu do kuće nervozno premeće sjajnu medalju u rukama i razmišlja – „Što bi bilo da sam izgubio na turniru? Vidim da me mama voli – ali je li to samo zbog današnje pobjede? Moram li od sada uvijek pobjeđivati? Hoće li mama biti razočarana ako izgubim?“
Ponešto o prečestim pohvalama

Markova mama nije mislila ništa loše s time što je pohvalila njegov uspjeh. Međutim, pokazalo se kako prečeste pohvale mogu negativno djelovati na dječji razvoj, i na njihov put prema samoaktualizaciji. Ovim pojmom među prvima se bavio poznati psiholog C. Rogers, usmjerivši se na načine poticanja i postizanja samoaktualizacije. Srž njegovog pristupa čini koncept potpuno funkcionalne osobe, osobe koja je na svom putu prema samoostvarenju. Takva osoba ne mora zapravo još u potpunosti biti samoakutalizirana, ali se nalazi na pravom putu prema cilju.

Poticanje samoaktualizacije naročito je bitno tijekom dječjeg razvoja, kako bi jednog dana izrasli u cjelovitu zdravu ličnost. Rogers je smatrao kako su sva djeca rođena sa željom da budu voljena i prihvaćena od svojih roditelja i drugih ljudi. Ovu je urođenu potrebu nazvao željom za pozitivnom prihvaćanjem, koje se može stjecati roditeljima pohvalama ali i ohrabrenjima.

„Bravo!“ i skupljanje zvjezdica

Roditelji često hvale svoju djecu i time uvjetuju svoje pozitivno prihvaćanje izjavama ili skrivenim (nekad nesvjesnim) porukama poput „Pokaži mi da si dobro dijete i zaradi sve petice u školi“ ili „Uistinu bih voljela da osvojiš prvo mjesto u turniru“. Ovakve rečenice su pohvale, i predstavljaju jednu vrstu nagrade, koju djeca zaslužuju svojim ponašanjem i postupcima. Pohvala se često pruža u situacijama kada je dijete u usporedbi s nekim drugim bolje, pametnije, uspješnije… epiteti su razni. Ovakvo stalno i učestalo pohvaljivanje djeci pruža nagradu i ona osjećaju da ih roditelji cijene i vole.

Djeca putem pohvale uče kako ugoditi drugima (roditeljima, nastavnicima, trenerima). U želji da se drugima ugodi nema ništa loše, no znamo kako ni u čemu ne valja pretjerivati. Prečestim pohvalama djeca stječu dojam da moraju ugoditi drugima. Ustraju u nekim aktivnostima i ponašaju se na određen način samo kako bi stekli ljubav i pozitivno prihvaćanje roditelja. U svojim dječjim glavama stvore ideju da je to jedini način na koji će se uspjeti osjećati vrijednima roditeljevog truda.

Djeca također počinju zahtijevati sve učestalije i veće pohvale za svoje ponašanje. Postanu zabrinuti ukoliko tu i tamo izostane uobičajena pohvala od strane roditelja. Mogu početi sumnjati u sebe i svoje sposobnosti. Čak je moguće da počnu izjednačavati izostanak pohvale sa kritiziranjem i kaznom. Počinju svaku aktivnost tumačiti kao natjecanje u kojem mogu biti „pobjednik“ ili „gubitnik“, iako se objektivno ne radi o natjecateljskoj aktivnosti. Ovakvo natjecateljsko ponašanje prerasta u uvjerenje kako su jedino „pobjednici“ vrijedni. Naravno, dobro je da roditelji imaju očekivanja za svoju djecu, ali ne i da uvjetuju svoju ljubav time da dijete ispuni ta očekivanja.

Oprez: pohvala = prosudba!

Hvaljenjem zapravo sudimo o uspjehu djeteta. Koliko često ste izgovorili rečenicu poput „Kako si ti dobro dijete!“? Djetetu nije lako ispuniti ovakva očekivanja. Nakon što čuje ovakvu izjavu, dijete bi moglo pomisliti „Moram li ja uvijek biti dobar? Što ako nisam dobar? Onda sam zasigurno loš? Ukoliko ne učinim što mama kaže, vrijedim li ja onda uopće?“ Zahtjevi koje roditelji postavljaju i čije ispunjavanje dovodi do njihovog pozitivnog prihvaćanja nazivaju se uvjeti za vrednovanje.

Drugim riječima, kako bi doživjelo osjećaj da vrijedi, dijete mora ispuniti neke određene uvjete, skupiti što više imaginarnih bodova i zvjezdica. Kao što to biva i u školi sa ocjenama i školskim uspjehom, djeca mogu postati zaokupljena zadovoljavanjem tih uvjeta, umjesto da otkrivaju što ih čini sretnima. Ponašaju se na specifične načine kako bi zaradili ljubav, poštovanje i pozitivno prihvaćanje od roditelja i drugih značajnih ljudi u svojim životima.

Djeca koja doživljavaju mnoge uvjete za vrednovanje mogu izgubiti dodir s vlastitim žudnjama i željama. Žive svoje živote u naporu da zadovolje druge. Postaju ono što drugi od njih žele i njihovo razumijevanje samih sebe sadržava samo kvalitete koje drugi odobravaju i cijene. Najvažnije im je pod svaku cijenu zadovoljiti druge. „Što će mama misliti?“ je daleko češća misao od „Što ja stvarno želim?“

Možeš ti to – samo hrabro!

Za razliku od uvjetovanog prihvaćanja i pohvala, roditelji bi češće trebali pokazivati bezuvjetno pozitivno prihvaćanje. Ljubav bi se djeci trebala davati slobodno i liberalno, bez uvjeta i okolnosti – u obliku ohrabrenja. Ovakva se podrška i prihvaćanje ne zaslužuje i ne ovisi o uspjehu i „pobjedi“ nego je dostupna svakom djetetu u svakom trenutku.

• Ohrabrenje se može pružiti u svim mogućim situacijama. Kada dijete iskaže poseban trud ili poboljšanje – npr. u situaciji kada uči svirati violinu, ohrabrite ga riječima „Ta skladba zvuči puno bolje nego što je zvučala prekjučer!“
• Ohrabrenje također možete koristiti i u situaciji kada djetetu nešto ne ide od ruke i kada često griješi – „Iako si se pomalo izgubila u notama i skladbi tijekom svoje solo izvedbe, ipak si uspjela do kraja odsvirati skladbu! Jako je teško održati koncentraciju u stresnoj situaciji, no ti si u tome ipak uspjela.“

Ne osuđujte osobu, već ponašanje

Bitno je pokazivati ovakvo bezuvjetno prihvaćanje djeteta čak i prilikom discipliniranja djece. Na primjer, ako je dijete učinilo neku nepodopštinu, valja ga na to upozoriti u kombinaciji s bezuvjetnim pozitivnim prihvaćanjem – „Ivane, razbio si moju novu vazu! Znam da nisi to namjerno učinio i da nisi zločest, no ovakvo ponašanje nije u redu. Ja te unatoč tome jako volim ali molim te da u buduće budeš pažljiviji.“

Kao što vidimo, ohrabrenje kod djece dovodi do osjećaja da su vrijedni zbog toga kakvi jesu, a ne zbog toga što čine. Na taj način možemo pomoći djeci da lakše prihvate sami sebe te da se osjećaju kompetentnima u tome što rade, a dolazi i do porasta samopoštovanja. Za razliku od pohvale, ohrabrenje djecu uči da cijene svoje osobne posebne kvalitete, da se osjećaju kompetentnima, i da se osjećaju vrijednima samo zbog toga kakvi su, a ne  zbog toga što postižu i u čemu su najbolji.

Na ovaj se način djeca ne moraju upuštati u napore da se iskrivljavaju zbog drugih ili mijenjaju svoja ponašanja i iskustva kako bi se uklopila u kalup ili model onoga što drugi žele. Takve osobe su slobodne prihvatiti sebe, čak i svoje slabosti i nedostatke. Sve u svemu, djeca kojima je pružena bezuvjetna potpora poprimaju karakteristike potpune, samoaktualizirane osobe.

Razlozi koji govore u prilog korištenju ohrabrenja i iskazivanju bezuvjetnog prihvaćanja su brojni:

•    Djeca bi trebala učiti surađivati a ne natjecati se s drugima u tome tko je bolji.
•    Djeca bi se stalno trebala osjećati prihvaćenima – i to ne samo u situacijama kada nešto učine kako treba, odnosno kada ispune neka roditeljeva očekivanja.
•    Djeca moraju naučiti misliti vlastitom glavom, i ne bi trebali postati robovi tuđih očekivanja i želja.

Kao što smo vidjeli kroz brojne primjere u ovom članku, previše pohvala može dovesti do nepoželjnih posljedica. Ohrabrivanje će Vam pomoći da savladate izazov roditeljstva. Većinu vremena ono je bolja alternativa u usporedbi sa pohvaljivanjem. Dakako, to ne znači da djecu nipošto i ni u kojem slučaju nije poželjno pohvaljivati. Svi volimo čuti pohvalu na naš račun, a kada se djeca jako potrude i ostvare nešto čemu su težili, dobro je pohvaliti ih. No kao što je već navedeno, ne valja pretjerivati, nego je korisno usmjeriti se na svladavanje „jezika ohrabrenja“.

Neki primjeri ohrabrenja su i ovi:

•    „Hvala ti, puno si mi pomogao!“
•    „Vjerujem u tvoju dobru prosudbu.“
•    „To je težak problem, no mislim da ga ipak možeš uspješno riješiti.“
•    „Jako si se trudila oko toga!“
•    „Razlomci ti sve bolje i bolje idu.“
•    „Možeš ti to!“    

Kako biste jednostavnije predočili razliku između pohvale i ohrabrenja zamislite da se Vaše dijete natječe u utrci. Ono što biste mu rekli kada prijeđe cilj je pohvala. Ono što mu govorite tijekom utrke je ohrabrenje.