Centar uspjeha

Piše: Anna Galović

Kada započnemo proces tugovanja nakon smrti voljene osobe, važna nam je podrška koju primamo iz bliže i dalje okoline. Osobna podrška u prvim trenucima nije ostvariva, bar ne u mjeri u kojoj nam je potrebna.

Ako smo shrvani gubitkom do te mjere da ne možemo obavljati samostalne egzistencijalne potrebe: hraniti se, prošetati, razgovarati, obavljati higijenu, potrebna nam je pomoć i podrška okoline. Takva pomoć i podrška traje neko vrijeme koje nam je potrebno da samostalno krenemo dalje. Ljudi najčešće misle da je tugujućima baš u tim situacijama najgore i doista jesu velika podrška bliskoj osobi. No, kako vrijeme odmiče, podrška okoline se smanjuje, ljudi nastavljaju živjeti svoje živote a tugujuća osoba ostane sama sa svojom tugom. U najboljoj namjeri tada želimo pružiti podršku ali svojim riječima i naučenim uvjerenjima često napravimo više štete nego koristi. Koristimo tzv. mitove od kojih se njih šest najčešće ponavljaju.

Mit br. 1. nemoj se osjećati loše

Nije moguće ne osjećati se loše kada nekoga ili nešto izgubiš! Nije ne moguće ne biti tužan, ljut osjećati se bespomoćno i prevareno itd. Djeca ovu poruku shvaćaju vrlo ozbiljno i ako je redovito slušaju vrlo brzo prestanu pokazivati kako im je. Odrasli se tada osjećaju super jer su djetetu pomogli ali ono je i dalje loše, samo to više ne pokazuje.

Mit br.2. nadomjesti gubitak

Kad nečeg nema to treba nadomjestiti nečim takvim ili barem tome sličnim. Jednoj udovici koja je izgubila muža rečenica tipa „Naći ćeš novog muža i vidjet ćeš sve će biti u redu“ je apsolutno ne djelotvorna. Zadovoljstvo u novom odnosu s partnerom može se postići jedino ako smo u dovoljnoj mjeri preboljeli gubitak prošlog partnera pa ponovo osjećamo potrebu za novim odnosom.

Mit br.3 tuguj sam/a

U tome nema ništa loše sve dok god je to istinska potreba tugujućeg a ne stečena navika.

Mit br 4. daj si vremena

Sjediti i čekati da prolazak vremena sam po sebi nešto napravi nije logičan. Rezultat je činjenica da se neki ljudi 10 godina nakon gubitka osjećaju jednako loše. Vrijeme samo po sebi ne liječi, u oporavku pomaže ono što činimo i ono što drugi oko nas čine dok to vrijeme ide.

Mit br. 5. budi jak/jaka radi drugih – drugi su važniji od tebe

Uči nas upravo to da bez obzira na gubitak kojeg sada proživljavamo budemo „dobro“ radi drugih jer „su oni važniji od nas“ Vrlo čest mit kojeg koristimo kada su u pitanju najstarija djeca od kojih se očekuje veća zrelost nego kod već odraslih ljudi. „budi jak zbog mame/bake/tate“. Taj se isti mit prečesto koristi u situacijama kada obitelj doživi gubitak djeteta. Pogotovo ako u toj obitelji postoji još djece, uz dobru namjeru koja nije dovoljna, vrlo često se govori kako se tugujući trebaju „sabrati, jer imaju drugo dijete za koje treba živjeti „ i slično. Naravno da to u tim trenucima nije moguće. Opasnost je u tome što mit zvuči dobro, no nema stvarnu vrijednost i nije provediv.

Mit br. 6. zaposli se nečim – zaboravi

Gubici ljude jako iscrpljuju psihički ali i tjelesno. Iz tog razloga dugotrajan rad koji također zahtjeva svu tu energiju vrlo vjerojatno nam neće pomoći. Osim toga, savjetovati nekome tko nije radoholičar da se posveti nekom poslu ustvari znači uvesti još jednu veliku promjenu u njegov život. Ovaj mit stvara privid da ćemo se zaposlenošću osjećati bolje. Zaposlenost je tada samo odmicanje od stvarnosti.

Pozitivna podrška koju možemo učiniti je vrlo individualna od osobe do osobe. Ne postoji univerzalni naputak.

Što možemo učiniti?

– pokazati osobi svoje zanimanje za njenu situaciju

– ponuditi pomoć do mjere koju osoba želi prihvatiti

– biti na raspolaganju koliko god je moguće

– slušati osobu premda nam ponavljala istu situaciju više puta

– dopustiti osobi da sama izrazi svoje potrebe oko podrške

– ako primijetimo da se osoba teško nosi s gubitkom, ponuditi joj mogućnost stručne pomoći