Centar uspjeha

Piše: Irena Jurjević, savjetnica iz Gestalt psihoterapije

Depresija ima raznih vrsta i stupnjeva. Nekad su lijekovi i psihijatrijsko liječenje potrebni, nekad nisu. Nekad su lijekovi potrebni samo u početku i služe kao platforma dok čovjek malo “dođe k sebi” i započne raditi na vlastitoj promjeni, i svog života. Većina mojih klijenata (vezano uz depresiju), paralelno uz naš rad idu i psihijatru radi dijagnostike i ljekova. Međutim, ako se čovjek liječi samo lijekovima, a ne čini nikakve promjene  sa samim sobom i svojim životom, teško da će postići ikakve dugoročne rezultate. Ovdje sam opisala svoj proces korištenja tehnika ponajviše kognitivno-bihevioralne psihoterapije na samoj sebi.

Nedjelja je. Ustajem, pijem svoju jutarnju kavu, vani je sunčan dan. Sve je kao u redu, odmor od posla, dobro je. Ali u meni se počinje pomaljati misao: „Sama sam. Opet sam sama. Želim se s nekim družiti.“

Šaljem poruku zadnjoj preostaloj slobodnoj prijateljici. Kaže da ne može danas. Mučnina u želucu. Zauvijek ću ostati sama. Život će mi biti uvijek ovakav. Svi imaju živote. Ja sam jedini f*cking luzer od svih koje znam… Moj život nema smisla.

Tonem u nepregledno duboku sivu provaliju, obavija me cijelu. Više nikad sretnog života za mene. Zadnjom snagom prebacujem se na kauč, buljim u prazno. Mirna izvana, prazna iznutra. Nemam osjećaja, samo crnu rupu u sebi. Pokreti mi postaju usporeni, nemam volje se pokrenuti. Nemam kud. Nemam snage. Kud god pogledam oko sebe uvijek isto. Uvijek isto i uvijek će biti isto. U mom životu zauvijek ova mučna patnja. Svi žive, a ja nemam ništa.

Većina je ljudi varijante depresivnog stanja bar jednom u životu iskusila.

Ruminacija – beskonačno prežvakavanje crnih misli i katastrofičnih predviđanja direktni su put u depresiju, a najčešće se javljaju u ovim okvirima ovih termina:

• Uvijek – nikad
• Zauvijek…
• Crno – bijelo razmišljanje (svima je super, a meni užas)
• Da sam bar… (samookrivljavanje i žaljenje za nečim iz prošlosti – potpuno nekonstruktivno)
• Ne fer usporedbe: trava je zelenija u tuđem dvorištu. „Lako njemu/njoj“ varijante.

I tako do navečer… Potom se najčešće javlja osjećaj krivnje i ljutnja na sebe:

• Prva varijanta: kako sam jadna i slaba. Požderala sam kutiju keksa i svu ovu čokoladu, cijeli dan se trpam.
• Druga varijanta: opet sam se napušila ko stoka.
• Treća varijanta: zbičio sam danas sve pare u kladionici.
• Četvrta varijanta: pijan sam ko majka, mučno mi je…
• Peta varijanta: Tinder, porno sadržaji do u besvijest…
• Itd…

Svatko ima svoju. Kompenzacijeovisničkim sadržajima kako bi izbjegli istinsku i oštru bol; tugu i/ili ljutnju koja je uvijek u podlozi depresivnog raspoloženja. Kad bi se prepustili originalnom osjećaju, depresije ne bi ni bilo. Dobro bismo se isplakali, vrištali, istrčali, štogod, osjećaj bi s vremenom pomalo jenjavao i nestao. Ove kompenzacije služe zamagljivanju i desenzitizaciji od osjećaja.

Depresija je povlačenje od ljudi i akcije, smanjenje energije, stišavanje, zamagljivanje. Nekad nam služi da ne bismo eksplodirali u bliskom odnosu, jer se bojimo posljedica konfrontacije, prekida nekog odnosa. Nekad se njome poslužimo kako bismo se zadržali u statusu quo (svi skaču oko mene kad sam „loše“). Varijanti ima koliko i depresivnih ljudi, motivi su nam uglavnom duboko nesvjesni.

Skidanje s dopa depresije – crne misli kreiraju i pojačavaju depresiju

Moja misao nisam ja. Vi niste misao u vašoj glavi, vi stvarate svoje misli i zato ih možete i mijenjati.

Ljudi u depresivnom stanju kad gledaju u prošlost osjećaju žaljenje. Kad gledaju u budućnost osjećaju anksioznost, zabrinutost i pesimizam. Kad gledaju oko sebe u sadašnjosti,  u svemu nađu nešto nezadovoljavajuće i loše.

Najvažniji dio posla skidanja s depresije je: osvijestiti (početi obraćati pažnju na unutarnji samo-govor) te zapisivati i mijenjati crne misli. One su te kojima kreiramo loše osjećaje. Sve počinje s mislima. Misao je električni impuls u mozgu koji stvara kemiju mozga, a ona šalje hormone u tijelo. Kad je ta kemija hormona poremećena (od pretjerane količine crnih misli) imamo premalo serotonina, dopamina (hormoni sreće) u mozgu – osjećamo se ne-sretno, potišteno; mi smo u depresiji.

Kad je limbički sistem (emocije, učenje i stvaranje sjećanja) u mozgu pretjerano aktivan sve vidimo „negativno“. Crne misli kreiramo jednu za drugom. Većina ljudi kaže „dolaze mi misli“ i tako sebe stavljaju u bespomoćnu poziciju. To zvuči kao da misli imaju svoju volju i čovjek tu ne može ništa. Istina je da mi svoje misli i predodžbe kreiramo u svom mozgu (ne dolijeću nam s grane drva pored kojeg prolazimo) a to podrazumijeva da, ako smo svjesni kako kreiramo štetne misli, možemo ih svjesno promijeniti u one bolje za nas.

Sve je stvar interpretacije – ne vjeruj svemu što misliš i osjećaš

Kako bi se izvukli iz stanja crnila, pesimizma, i očaja, posao nam je staviti u pogon drugi predio mozga; neokorteks, zadužen za logičko mišljenje, kreativnost, jezik. Najboljom se pokazala kognitivno-bihevioralna tehnika promjene negativnih u realistične misli.

Ovo stanje ja nazivam „Moj mozak me napada“

Depresivni ljudi imaju loš softwerski program koji im govori da je sve crno (generalizacije), da oni tu ništa ne mogu učiniti i da će zauvijek tako ostati. Ovo stanje naziva se naučena bespomoćnost. Naučeni još od djetinjstva, vjeruju da nikad neće biti bolje, da oni ne mogu utjecati na tijek svog života – sve u svemu hrpa gluposti, ali što naučimo u to i vjerujemo.

Stvar je u tome da mi i dalje sebe drogiramo neistinama (uvjerenjima) poput „Zauvijek ću ostati sama i ništa tu ne mogu učiniti“ i tako drogiranima onemogućujemo si akciju, rješavanje problema koji su nas doveli u loše osjećaje te pomicanje iz tog mučnog stanja.

I zato… moj osjećaj nisam ja, već moj trenutni osjećaj. Moje misli nisam ja, ja ih stvaram i mijenjam. Kad odvojim svoj Ja, Svjesnost, Sebe, Self od svojih misli, „Ja nisam svoja misao“, imam slobodnu volju. Svjesno biram svoje misli i akcije i onda ne moram nastaviti tonuti u osjećaj očaja, bespomoćnosti i beznađa. Imam put spasenja.

Sve je u tome kako percipiramo stvarnost oko nas – reframe your brain

„Imam 40 godina, nedavno sam se razvela. Sve moje prijateljice udane su i imaju djecu. Ja nemam djecu, a sad više ni muža. Totalni sam luzer. Teško da ću ikada više biti sretna, jer je u ovim godinama nemoguće pronaći muškarca. Svi su zauzeti. Samo se ubijam od posla i to mi je sve što imam. Moj život zapravo više nema smisla.“

„Imam 40 godina. Napokon sam slobodna od mučnog braka i baš sam se napatila i sad se odmaram nakon ovog teškog razvoda. Napokon mir… napokon život za mene. Život po mom! Nitko mi više ne skače za vratom. Otkrila sam Home exchange stranicu, sad pregledavam zemlje i gradove u koje želim putovati. Sad kad sam sama mogu zamijeniti svoj stan s bilo kim na svijetu. Čovječe, mogu otputovati u bilo koju zemlju na svijetu!“

U stanju depresije u svakom trenutku imamo dva puta, dva izbora:

• prepustiti se da nas nezdrava kemija mozga vuče dublje u očaj
• svjesno odlučiti da nećemo dopustiti svom mozgu da nas poždere

Kad mi klijent u psihoterapiji kaže „Ne mogu, nemam snage, nemam volje“, znam koliko je to točno, jer sam na svojoj koži to isprobala toliko puta u životu. Manje ili više snažno, nekad do gotovo potpunog odustajanja od svega. Ta nemogućnost pomicanja tijela i uma toliko je snažna, kao da je netko na vas stavio tisuću tona teški kamen. Jednostavno ne možete. Gadi vam se svaki „Trgni se, pokreni se“ savjet, jer ste svjesni što bi trebali, ali vam je nemoguće. Na kraju još osjećate krivnju zbog tog rascjepa.

Evo kako je izgledao moj dugogodišnji proces samo-izlječenja od depresija od kojih sam patila čitav život (svi koji su prolazili teška depresivna stanja znaju koliko je riječ patnja pravi opis tog stanja).

Depresija vuče i usisava nemilo prema dnu. Znala sam doživjeti osjećaj gotovo potpune bespomoćnosti. Kažem gotovo, jer u svima nama (sve do trenutka samog izvršenja samoubojstva) postoji nada – ja tu nadu zovem duboko unutarnje znanje: da je moguće izaći, da je i za mene moguć lijepi život, da mogu i da imam sve resurse za to. Mene je to malo zrnce iskonske životnosti izvuklo svaki put da ne odustanem od života i guralo me do potpunog samo-izlječenja.

Nitko i ništa vas nikad neće izvući, nitko taj posao neće odraditi umjesto vas.

Morat ćete sami.

U depresivnim razdobljima „Sad je grozno i NIKAD neće biti bolje…“ imala sam momka koji me neumorno čupao van, mamu kao obitelj, nepregledne sate kava i razgovora s prijateljima, strpljivu psihoterapeutkinju, edukaciju iz psihoterapije sa znanjima o svemu – sve su mi to bile podrške u teškim trenucima da ne potonem potpuno.

Ali, ono zrnce unutarnjeg znanja da se može; moj zdravi Self, egzistencijalna žudnja za (pravim) životom – bila je moje istinsko izlječenje. Danas plačem kad sam tužna i šizim kad sam ljuta, ali ne dopuštam sebi više od par sati, rijetko dana, depresivnog stanja, jer znam kud to vodi. A to „ne dopuštam“ znači samo to da znam prepoznati obrazac u koji upadam u trenutku kad se počinje događati, i svjesno se prisilim izabrati put života, a ne depresije.

Prisiljavati je prava riječ. Puno ćete svjesnog prisiljavanja u pozitivne misli i ponašanja morati koristiti.

To zrno zdravog Selfa tjeralo me u zdravlje dinamikom jedan korak naprijed, deset nazad. Takvo mučno i sporo hodanje trajalo je godinama. Koristila sam sve što sam znala i umjela: beskrajno pisanje misli i osjećaja, psihoterapiju, ples, sport, druženje, meditaciju, istraživanje mozga, eksperimentiranje na svom mozgu… Nikad nisam koristila lijekove. Unatoč svom tom radu na sebi i svom spasenju, depresivna kemija mog mozga bila je toliko jaka da su pomaci bili spori, a i životne okolnosti držale su me u statusu quo. Drugim riječima, život mi nije dao nogu u dupe da se trgnem. Godinama. Unatoč svemu tome, uspjela sam. Danas znam biti tužna i neraspoložena, ali godinama nisam ušla u depresiju. Sad je znam prepoznati i zaustaviti njezin razvoj.

I zato apsolutno imam razumijevanja kad mi moji depresivni klijenti govore kako se ne mogu pokrenuti, nemaju volje, jer znam koliko je to istina. Ali isto tako ne odustajem od njihovog unutarnjeg zdravog Selfa (za koji oni najčešće nisu ni svjesni da ga imaju). I kad mi se čini da dižu ruke od sebe, ja se uporno držim tog njihovog unutarnjeg zdravog dijela ličnosti i na sve načine ga potičem da se razvije.

Faze izlječenja

Prvo sam naučila prepoznavati svoje crne misli. Na početku je to bilo zapisivanje negativnih misli i uvjerenja od jučerašnjeg dana ili iz prošlosti. S vremenom, mjesecima i mjesecima rada, s odustajanjima koja su isto trajala mjesecima, naučila sam svoje negativne misli prepoznavati u trenutku kad se javljaju. I tako… korak naprijed, nazad dva…

Onda faza učenja: na papiru, u tablicama kognitivno-biheviorlane tehnike promjene negativnih misli u realistične. Školski, šterberski. Godine učenja psihološke teorije, kako bih shvatila što mi se točno događa u mozgu i životu. Meni je za motivaciju potrebno potpuno i duboko razumijevanje stvari, ne pušim savjete i teorije tek tako.

Potom je uslijedila faza prepoznavanja obrazaca misli, osjećaja i ponašanja kojima samu sebe ubacujem u depresivno stanje, i to u trenutku kad se događaju. Ali, iako bih jasno prepoznala crne misli u svojoj glavi, ništa ne bih poduzimala.

Formula je:

Misao + Osjećaj + Ponašanje = Stanje bivanja

Misao: „Opet sam sama, svi imaju nekoga“ uz osjećaj dubokog samosažaljenja i boli te ponašanje: vraćanje na kauč u pasivnost = kopnim dalje u depresiju.

Znači, ovaj put nisam bila potpuno bespomoćna, bila sam svjesna kako se ubacujem u očaj i jad. Svjesno bih izabrala loš put. Ali svjesno je napredak od nesvjesnog.

Moj mozak nisam Ja

U narednom razdoblju (ovdje govorim o pomacima u godinama) bila sam već na konju, jer sam imala mogućnost izbora svog ponašanja. Nisam više bila u milosti i nemilosti svojih osjećaja koji me bacakaju tamo, ovamo. To znači da sam u toj mojoj usamljenoj nedjelji, pod gotovo potpunim utjecajem tmurnih i mučnih osjećaja beznađa, bila sposobna odvojiti Sebe od svoje neuravnotežene kemije mozga i reći si „Evo te tvoj mozak opet napada.“ Nekad bi se svjesno ili polu svjesno prepustila bluesu, a nekad bi se odlučila za onaj drugi put, izlaz prema zdravlju pa bih izašla van iz kuće (beskrajno hodanje i bicikla spasili su život) ili otišla na ples ili sl. To bi mi naravno snažno promijenilo kemiju mozga i vratila bi se doma najčešće sretna, a nekad samo nešto sretnija.

Zadnja faza izlaska iz depresivnog moda bivanja izgleda ovako: Nedjelja. Jutro. Pijem uobičajenu kavu, počinjem biti svjesna da sam sama. Evo ga, opet nedjelja i ja sama… nakon svega što sam napravila u životu… Počinjem biti svjesna svog obrasca misli, ali osjećaj je poprilično snažan. Ubacuje me u tugu i paniku. Šaljem poruku jedinoj preostaloj slobodnoj prijateljici. Kaže da ne može danas. Osjećam razočaranje, ali osjećaj je daleko blaži nego nekad. Svjesno svoju pažnju usmjeravam na misli i unutarnji proces. Aha, to je to. Primjećujem kako me sve u okolini podsjeća na bolnu prošlost, prostor u kojem se nalazim, pogled s prozora, boja jutra, sve me to podsjeća na siva, mučna, depresivna razdoblja iz prošlosti. Počinjem biti svjesna da danas nije ta prošlost, nego je danas. Sve u mom životu je drugačije i dobro. Trenutna okolina u kojoj pijem kavu podsjeća me na osjećaje nekadašnje samoće, ali kad bolje promislim (a to znači svjesno pojačam vlastitu trenutnih svjesnost misli i osjećaja) ja se sada ni malo ne osjećam tako. To su samo moje asocijacije.

Svejedno trebam svjesni i voljni napor da se prisilim  ostati u zdravim i realističnim mislima: „Nećeš u blues, znaš da nije točan. Nećeš ovaj put. Nisi SVE to prošla da bi sad opet u to. Irena, što ti sad treba, što je sad dobro za tebe?“ Znam, idem po voće u dućan. Vraćam se dobre volje s entuzijazmom za pisanje. Provodim cijelu nedjelju u meditaciji i pisanju. Na kraju dana sam zadovoljna i ispunjena, dobro mi je išlo. Izliječena sam. Stari obrazac je mrtav.

Teško je raditi s depresivnim klijentima, oni svu svoju (ogromnu) životnu energiju koriste da se zadrže u statusu quo; da sebe, mene i okolinu uvjere kako se ne mogu pomaknuti. Ali nema šanse da  to popušim, jer znam… Itekako znam da se može. I ne mora biti ovako mučno i dugotrajno. Zato imam beskrajno strpljenje za njihov proces promjene, koliko god trajao.

Znanost je dokazala da je mozak neuroplstičan, to znači da se mijenja onako kako mi na njega utječemo sadržajem svojih misli i ponašanja; svakodnevnih životnih izbora. Svaka sekunda našeg postojanja prilika je da izaberemo dobro za sebe ovaj put.

Ostali članci iz rubrike S psihoterpijskog kauča…

Individualno savjetovanje s Irenom Jurjević

Savjetovanje/poslovni coaching/psihoterapiju radim:

• U Splitu na adresi: Omiška 21 
• Putem Online savjetovanja , video poziva.

Vaše upite i prijedloge možete slati na info@centaruspjeha.com

Dogovor za razgovor ili online savjetovanje:
info@centaruspjeha.com ili na broj mobitela091/5987683

Savjetovanje radim na hrvatskom i engleskom jeziku.