Centar uspjeha

Piše: Irena Jurjević, savjetnica iz Gestalt psihoterapije

STRAH je samo misao koju vrtimo u glavi.

Strah je zavladao, pojačao se, proširio. Čega se točno bojite?

Strah od promjene; od drugačijeg

Mi se toliko bojimo promjene da se često bojimo i promjene na bolje, pa ostajemo zaglavljeni u nečem lošem, jer… ako mrdnemo jedan domino… Moglo bi nam biti i bolje. A biti u lošem i poznatom mnogima je bolje od zakoračiti u nepoznato, pa makar i bolje. Kao djeca u vrtiću, koja se čvrsto za nogu drže odgajateljici koje se zapravo boje i koja viče na njih… ne usude se ni pogledati prema novoj „teti“, koja je vrlo vjerojatno bolja za njih.

Poznato je „sigurno“. Poznavanje „pravila igre“ daje lažni osjećaj kontrole i sigurnosti pa se toga držimo ko pijan plota, da se ne bi našli na nepoznatom terenu, jer na nepoznatom moramo rastegnuti svoje granice, iskočiti iz zone sigurnosti, upregnuti svoje moždane vijuge i dodatne snage. Ufff to te teško. Jer svaki izazov u sebi nosi rizik od neuspjeha. Pa ćemo se morati suočiti… sa sobom. Nezgodno. Neka nam je… sigurno, onako kako je vazda bilo.

Strah od gubitka kontrole – lovljenje fatamorgane

Ovaj je najveći. Veći i od straha od smrti. Nemati ili postići kontrolu – top tema je na mom psihoterapijskom kauču već zadnjih deset godina. Od kad radim ovaj posao, nema te osobe koja se u nekom trenutku nije dotaknula ove životne teme, najčešće započevši riječima: „Ja volim da su mi stvari pod kontrolom…“

Imati stvari pod kontrolom – kakve li zablude. Mi zapravo nemamo kontrolu ni nad čim. Čitav život uzaludno lovimo fatamorganu pokušavajući „staviti stvari pod kontrolu“. Zašto to radimo?

Nesvjesno bježimo od poznatog nam iskustva kako je to kad se sve odvija mimo nas, a mi ne možemo učiniti ništa. S druge strane kontrole – na drugom kraju, polaritetu nalazi se BESPOMOĆNOST. Od toga bježimo. Osjećaj bespomoćnosti je strašan i svima nam poznat. Oni koji su u djetinjstvu doživjeli puno „raspada sistema“ oko sebe, straha i tuge, gledajući mučne situacije u svojoj okolini ne mogavši učiniti ništa – kasnije u životu nastojat će „držati stvari pod kontrolom“.

„Ja tu ne mogu ništa.“ oslobađajuća je misao. Nikoga ne možemo mijenjati ni kontrolirati. Nismo odgovorni za tuđe… ništa. Ljudima ne možemo upravljati. Možemo samo „Gledati svoja posla!“ Ništa stvarno nemamo, ništa niti ne možemo trajno zadržati pa ne možemo ni izgubiti. Sve je u prolazu, okrznemo, probamo i idemo dalje… Hodamo kroz iskustva. Kad sam tu činjenicu shvatila do zadnjeg atoma jasnoće, osjetila sam apsolutni osjećaj slobode. Ufff kakav spokoj.

Strah od budućnosti

Ovo je najveća prevara kojom sami sebe hipnotiziramo.

Kad se prisjetite koliko vremena provedete u zabrinutosti (oko budućih događaja) i toga da se najveća većina tih strahova nikad nije ostvarila – koje li apsurdnosti i ludosti koju sebi radimo. Najbolji (zapravo jedini) lijek od anksioznosti i strahova je fokusiranje misli na SAD I OVDJE. Osvrnite se na ovaj sadašnji trenutak u koji ste uronjeni, pogledajte okruženje oko sebe u kojem se trenutno nalazite, udahnite, dišite i osjetite svoje postojanje u SADA. I ništa više od toga. Sve je u redu.

U SADA je uvijek sve u redu.

Kad nam misli odlutaju u budućnost ili prošlost, e tada više nije dobro. Maštamo crnjake i izgubimo mir. Budućnost je samo mašta – kreiranje ideja i slika. Ništa više od toga. Kakvo god da je SADA, dok ste uronjeni u sadašnji trenutak, dok dišete i promatrate oko sebe – možete imati svoj mir. Onog trenutka kad počnete sebe plašiti budućim scenarijima koji bi se mogli možda tamo jednom dogoditi, izgubili ste mir.

Strah od smrti

Većini ljudi strah od smrti zapravo je žaljenje za onim što će i koga morati napustiti iz ovog života. Nekima je to strah od nepoznatog, jer kakva su takva su, pravila ovog života poprilično poznajemo.

Ima jedan fenomen koji nam je svima zajednički i koji zapravo najčešće kreira strah od smrti. Posebno je teško napustiti ovaj život onima koji ga nisu u potpunosti proživjeli, ljudima koji nisu disali punim plućima, onima čiji su potencijali ostali neizraženi i začahureni. Te čahure u nekom trenutku života (najčešće tamo oko četrdesete) pretvaraju se u psihosomatske bolesti, simptome, pa čak i karcinome.

Znate kako postoje ljudi koji su nekako pomireni s idejom da će umrijeti, oko toga imaju neki mir? To su uglavnom ljudi koji su zadovoljni svojim životom, kakav god im je taj život bio. Oni koji rade ono što vole, oni koji su pronašli smisao svog života i postojanja, oni koji imaju sređene i zaokružene odnose, i završene odnose koji nisu bili dobri. Oni koji su naučili prihvaćati situacije koje dolaze i puštati da ode ono što odlazi. Ljudi koji nemaju grč da će im nešto promaći, uteći, oni koji su sebi dopustili živjeti, probati, imati iskustva.

Oni koji nemaju život na čekanju: “Jednog dana ću…”

Dakle, umjesto uzaludnog strahovanja, sjednite malo sami sa sobom, sad kad ionako morate sjediti u kući. Protresite svoje životne vrijednosti, što vam je uistinu važno? Jebo shoping centre i nove cipele! Svi ćemo jednom otići odavde, pa kad već budemo odlazili, otiđimo zadovoljni znajući da smo na bilo koji način iskoristili ovu avanturu zvanu Život.

Ostali članci iz rubrike S psihoterpijskog kauča…

Individualno savjetovanje s Irenom Jurjević

Savjetovanje/coaching/psihoterapiju radim:

• U Splitu na adresi: Omiška 21 
• Putem Online savjetovanja , video poziva.

Vaše upite i prijedloge možete slati na info@centaruspjeha.com

Dogovor za razgovor ili online savjetovanje:
info@centaruspjeha.com

Savjetovanje radim na hrvatskom i engleskom jeziku.