Centar uspjeha

Piše: Jelena Žerjavić, prof.psih.

Ako ste ikad radili u razredu s djecom, velika je vjerojatnost da ste primijetili kako jedno ili nekoliko djece odudara po ponašanju od ostalih. Ono je nemirno, često ustaje i šeće po razredu, onda se  malo vrati na svoje mjesto i radi kao i ostali učenici pa opet ustaje … i tako u krug.

Vrlo je vjerovatno da se u tom slučaju ne radi o djetetu koje se tako ponaša s namjerom da ‘izludi’ profesora, ono jednostavno mora tako reagirati.

Pažnja hiperaktivnog djeteta je kratkog vijeka, dijete je distraktibilno i ukupno mu treba znatno više vremena, usmjeravanja i vođenja da napravi zadani zadatak.  I kod kuće takvo dijete drugačije funkcionira. Roditelji će vam reći da je ono svuda, da kao da radi na kakav pogon, da ga je rijetko moguće vidjeti da mirno sjedi i igra se. Ako se radi o djetetu između 2 i 5 godina, ili starijem, vrlo je vjerovatno da je ono ‘hiperaktivno’.

Što se tiče konkretnih savjeta kako postupati sa svojim hiperaktivnim djetetom vrijede pravila:

1.    Upoznajte kako vaše dijete uobičajeno funkcionira u svakodnevnim, konkretnim situacijama koje su vam važne. Pratite dnevne radnje (ustajanje, oblačenje, doručak, pripremanje za školu, ređenje sobe…itd) da bi vidjeli u kojim mu situacijama treba više vremena da ih obavi. Time ćete moći prilagoditi svoja očekivanja realnosti, ali i promisliti kada je potrebno naći načina da mu se pomogne.

2.    Naoružajte se strpljenjem, i ne kažnjavajte dijete već ga potičite konstruktivnim pohvalama i za mali napredak. Time ćete pozitivno djelovati na njegovo samopoštovanje i samopouzdanje, što će se širiti i na druge situacije, a to je ovom djetetu posebno potrebno jer ipak osjeća da je drugačije od drugih i da se to ne percipira kao nešto pozitivno.

3.    Vaš cilj neka bude produživanje pažnje djeteta i smanjenje hiperaktivnosti, ali ne na silu. Obogatite sadržaj koji dijete treba savladati tako da mu bude zanimljiv i privlačan, ali ga podijelite na manje cjeline koje odjednom može savladati. To će ga usmjeriti na zadatak i smiriti njegov nemir bar na neko virjeme. A s vježbom i dulje.

4.    Nastojte prilagoditi cjelokupan način života funkcioniranju djeteta. Npr. ako idete na duže putovanje, predvidite češće odmore tako da dijete može kretanjem zadovoljiti svoju potrebu za smanjenjem tjelesnog nemira.

5.    Izbjegavajte okruženja i aktivnosti koji su prebogati bespotrebnim stimulansima kao što su odlasci u shopping centre, predugo igranje igrica, gledanje tv-a ili korištenja interneta.

6.    I na kraju ono najvažnije: smisao svega ovoga što predlažemo i činimo da bi djetetu pomogli sastoji se u tome da ono ovlada tehnikama koje će mu sada, ali i kad odraste biti od koristi da samo sebi pomogne. Zato, razgovarajte s djetetom, ponudite objašnjenja, neka ono bude svjesno svega što se događa, jer bez brige, već je sada iz iskustva svjesno da je drugačije od drugih. Već će se naći netko tko će mu prigovarati, kritizirati ga i isticati u negativnom svjetlu. Naučimo ga da to očekuje, da ostane samopouzdano i da se zna postaviti u takvim situacijama. Na leđima ovih mališana velik je teret tuđeg neznanja.

Upravo, pravim postupcima roditelja i bližnjih i pravovremenim obraćanjem stručnjaku i ranim započinjanjem vježbi, doći će do napretka u funkcioniranju djeteta. Općenito i u ovom slučaju vrijedi stav: osobnost svakog djeteta treba poštivati.

Ostali članci iz rubrike Roditeljstvo

Savjetovanje/coaching u Centru uspjeha

Radionice