Centar uspjeha

Piše: Irena Jurjević, savjetnica iz Gestalt psihoterapije

Sjećate li se situacije u kinu iz našeg  članka “Bilo jednom u kinu” (u rubrici Samopouzdanje)? U kojoj kategoriji ljudi ste se prepoznali? Jeste li više pasivna (submisivna) osoba, agresivna ili asertivna?

U nastavku članka pročitajte nešto više o ova četiri načina ponašanja ili četiri tri tipa ljudi – u situaciji kad se trebamo zauzeti za sebe…

Otvoreno agresivno ponašanje

Sigurno poznajete osobu za koju možete reći da „ide naprijed i gazi sve pred sobom“. Agresivni ljudi se bore za sebe tako da ugrožavaju druge. Vjeruju da su oni uvijek u pravu, podižu vlastitu vrijednost na račun drugih. Često iskorištavaju druge ljude za svoje ciljeve.

Ako su otvoreno agresivni, u komunikaciji koriste vikanje, prijetnje, mašu rukama, upiru prstom, otvoreno optužuju… znate već prepoznati takve osobe. Nitko se ne želi družiti s takvim ljudima i drugi ih se često boje. Pored njih se osjećamo poniženo i povrijeđeno, imamo potrebu osvetiti im se.

Znate ono kad kažemo djeci: „Nemoj tući drugu djecu, nećeš imati prijatelja.“ Agresivni ljudi često nemaju prijatelje, a ako ih imaju to je prijateljstvo utemeljeno na strahu ili strahopoštovanju. Često su im prijatelji pasivni tipovi ljudi, koji u njima vide sve ono što bi sami htjeli biti ili na neki način traže njihovu protekciju.

Budući su agresivni ljudi okrenuti samo sebi, imaju manjak empatije za druge. Nerijetko uopće nisu u kontaktu sa sobom i svojim emocijama. Zato im je lako vršiti agresiju. Vjeruju da je najbolje napasti drugu osobu prije nego na napadne njih. To je ponekad zato što se iza njihove ogromne ljutnje nalazi osjećaj straha, koji agresijom prikrivaju (bio taj strah na svjesnoj ili češće na nesvjesnoj razini).

Isto tako, iza ljutnje može se kriti ogromna količina tuge koju nose sa sobom, još od djetinjstva kad su bili žrtve obiteljskih okolnosti u kojima su živjeli. U psihoterapijskom procesu kontakt sa ovom dubokom unutarnjom tugom može biti snažno osvještavajući i ljekovit za ovaj tip osobe, za ljude koji često ulaze u svoje osjećaje ljutnje i bijesa.

Pasivno (submisivno) ponašanje

Ljudi koji su većinu svog života proveli u pasivnoj ulozi, ne znaju kako se izboriti za sebe. Tu vještinu nisu vježbali tijekom djetinjstva i odrastanja. Nisu ni mogli vježbati, jer duboko u sebi, najčešće na nesvjesnoj razini, nose uvjerenja kao što su „Ja nemam pravo na to….“, „Nije to za mene…“, „Ja sam slaba osoba i ne mogu…“, „Najsigurnije je biti u podređenoj ulozi.“

Budući su ostajali u pasivnoj ulozi, ne preuzimajući inicijativu u životu – time su samo još više učvrstili svoja uvjerenja da nisu sposobni, ne mogu, nemaju snage i hrabrosti…

I tako su zapeli u krugu negativnih misli, uvjerenja i ponašanja. Nije da se ne žale – pasivni ljudi često kukaju kako im je teško, ali vrlo rijetko išta poduzimaju u vezi toga. Sigurno imate prijatelja ili prijateljicu koja će vam satima pričati o nekom svom problemu, a kad joj predložite neko konstruktivno rješenje, reći će da ne može to napraviti, jer… Ili će upotrijebiti poznatu sabotirajuću frazu „Da, ali…“ nezadovoljni su sobom, znaju što treba učiniti, a nikako da to i naprave.

Pasivnim tipovima ljudi cilj je izbjeći konflikt. Najčešće sa sobom nose gorka iskustva iz djetinjstva gdje su doživljavali različite konfliktne situacije u obitelji i poznati su im osjećaji bespomoćnosti i straha koje svađe i konflikti donose. Ili su naučili da je iskazivanje ljutnje, tuge, nemoći bilo kažnjavano ili na neki način nije bilo odobravano od roditelja ili staratelja. Sada, kao odrasli ljudi, izbjegavaju situacije koje bi im mogle probuditi stare i zastrašujuće osjećaje. Ne bore se za sebe samo da ne uđu u svađu, da ne osjete napad druge osobe na sebi, da se ne istaknu na bilo koji način. Pasivna uloga donosi im (lažni) osjećaj sigurnosti.

Manipulacija – pasivno/agresivno ponašanje

Pasivni ljudi nemaju hrabrosti otvoreno tražiti za sebe ono što im treba, pa to rade na pasivan način ili manipulativnom komunikacijom. Često ulaze u „ulogu žrtve“ i time nesvjesno izazivaju osjećaje ljutnje i potiču na agresiju druge ljude.

Što znači manipulativna komunikacija doznat ćete kroz sljedeće primjere (koji su nam svima poznati):

Primjer 1: Gužva je u tramvaju ili autobusu. Starija gospođa stoji na nogama pored mlade djevojke koja sjedi. Gospođa se glasno obraća cijelom tramvaju: „Ah ovi današnji mladi, tako su nepristojni i bahati, nitko se ne bi ustao staroj, jadnoj gospođi… jeste li vidjeli (povlači za rukav ženu do sebe) gospođo?“ I tako dalje… Djevojka koja sjedi crveni. Osjeća bijes jer je napadnuta (ni kriva ni dužna, možda nije vidjela stariju gospođu). Nije joj problem ustati, ali sad kad se tako osjeća, baš za inat ostaje sjediti. Poznato?

Primjer 2: Muž sjedi na kauču i gleda TV. Žena usisava i žali se na glas: „U ovoj kući nitko ništa ne radi. Jadna ja, sve moram sama, nema nikog da mi pomogne…“ Muž se osjeća u konfliktu: rado bi se odmarao, pa zaslužio je nakon napornog dana. S druge strane, rado bi pomogao, ali način na koji mu se žena obraća u njemu izaziva pomiješane osjećaje bijesa i krivnje. To rezultira njegovom agresivnom reakcijom „Da si pitala, pomogao bih ti! Imam se pravo odmoriti…“ I tako kreće svađa…

Koje je rješenje svemu ovome?

Vrlo jednostavno: naučiti komunicirati jasno i direktno, ali bez uvrede. Nije lako za početnike, ali se može uvježbati.

Ljudi koji komuniciraju na manipulativan način u nama najčešće izazivaju pomiješane osjećaje ljutnje i krivnje. Iz tog opakog mixa ne može proisteći konstruktivna komunikacija, rješenje problema ili dogovor u kojem su svi zadovoljni. Kod tzv. „čiste komunikacije“, otvorene i jasne, ljudi reagiraju uglavnom pozitivno.

Zamislite kako bi se situacija riješila da starija gospođa iz tramvaja kaže djevojci: „Oprosti curo, možeš li mi molim te prepustiti sjedalo?“ Ili da žena kaže mužu: „Hoćeš li mi pomoći usisati stan? Izaberi kad ti odgovara, ja ću oprati suđe.“ Kod ovako jasne komunikacije vrlo male šanse su za nastanak svađe, jer jednostavno ne budimo osjećaje ljutnje kod druge osobe i osoba se nema zašto osjećati krivom.

Ovakva komunikacija se zove asertivna. Promatrajući ljude oko sebe (a ponekad i sebe), kao i svoje klijente, mogu reći da nam je malo poznat ovaj način otvorene komunikacije. U našem jeziku čak i nema prijevoda ove riječi. U slobodnom prijevodu „asertivnost“ bi značila „kako se zauzeti za sebe, a da ne povrijedimo drugu osobu“.

I za kraj promislite o sebi:

• U kojim situacijama se bojite zatražiti nešto za sebe? Koga se najviše bojite?
• Prema kojim ljudima u svom životu ste otvorenije agresivni?
• Pored koga možete biti asertivni i kako to postižete?