Centar uspjeha

Piše : Ana Grabar

Još davne 1966. znanstvenici su dokazali koliko smo lakovjerni kad je u pitanju povjerenje u autoritete. Iako uglavnom autoriteti s razlogom zaslužuju svoju titulu, te je opravdano poslušati njihove savjete, postoje i situacije u kojima to nije tako…

Psiholozi su osmislili vrlo kreativne načine za ispitivanje ljudske podložnosti autoritetima. Hofling i njegovi suradnici u svojoj su studiji provjeravali kako će medicinske sestre reagirati na zahtjev da pacijentu daju opasan lijek koji može imati smrtonosne posljedice. Kada im je nepoznati liječnik preko telefona rekao da pacijentu daju veliku dozu opasnog lijeka, 21 od 22 sestre je bila spremna izvršiti naredbu. Eksperimentatori su ih zaustavili neposredno prije nego su pacijentima ubrizgale lijek. Čini se nevjerojatno? Drugi je znanstvenik, Bickman, angažirao svog asistenta da obuće uniformu te da zaustavlja ljude na ulici i izdaje im naredbe. Vjerovali ili ne, čak 9 od 10 ljudi učinilo je što im je rekao „autoritet“.

Koliko daleko ste spremni ići?

Klasičan eksperiment o podložnosti autoritetima proveo je Stanley Milgram. U njegovom su istraživanju ispitanici trebali zadavati elektrošokove različitog intenziteta drugom ispitaniku da bi utvrdili kako kažnjavanje šokovima utječe na učenje. No elektrošokovi, naravno, nisu bili pravi, a drugi „ispitanik“ zapravo je bio Milgramov asistent koji je odglumio reakciju na svaki zadani „elektrošok“.  Za svaku pogrešku pri učenju „ispitaniku“ je trebalo zadati sve jače šokove.

No kad bi osoba s druge strane počela zapomagati i tražiti da se prekine sa eksperimentom, pomislili biste da će sigurno svatko istog trenutka prekinuli istraživanje. No jeste li potpuno sigurni? Kad je znanstvenik odlučno naredio da je nužno i dalje zadavati elektrošokove, 62% ispitanika ga je poslušalo! Unatoč zapomaganju drugog „ispitanika“, nastavili su zadavati i maksimalne šokove od 450 volti.  Kakva bi to poremećena osoba mogla nevinom čovjeku zadavati šokove i nanositi bol? I tko bi na telefonski zahtjev dao nekome smrtonosan lijek?

Mogli biste pomisliti da su ispitanici tih eksperimenta zli ili poremećeni, sadisti i psihopati. No oni su samo prosječni ljudi. Uznemirujuća je činjenica da bi većina ljudi u tim situacijama postupila jednako. No zašto bi se ponašali na taj način? Zašto slijepo vjerujemo autoritetima?

Valjda drugi znaju što rade

Pokoravanje autoritetima samo je jedan od oblika konformizma – promjene ponašanja pod utjecajem okoline. Kad je eksperimentator (autoritet) tražio od ljudi da nastave sa zadavanjem šokova, zaključili su da čovjek u bijeloj kuti valjda zna što radi. Ako ga odbiju, on će samo biti ljut i povrijeđen. Njima je ionako cijela ta situacija uznemirujuća i zbunjujuća, a sve se odvijalo tako brzo. Osim toga, kako bi znanstveniku mogli reći ne? Biste li mu se vi suprotstavili?

S jedne strane mi se svakodnevno prilagođavamo drugim ljudima kako bi nas oni prihvatili i kako bi im se svidjeli. S druge strane, ljudi oko nas su izvori informacija, njih promatramo kad se nađemo u nejasnoj situaciji jer smatramo da je njihovo tumačenje situacije točnije od našeg. Sjetite se toga kad idući put prođete pored onesviještenog čovjeka. To što ga svi zaobilaze u širokom luku ne znači da je narkoman ili alkoholičar. Ljudi promatraju jedni druge te zaključe da ostali valjda bolje znaju što se dogodilo, pa se oni sami ne trebaju uplitati.

Kakva to tragična i zla crta u ljudima vreba ispod površine te ispliva čim je malo zagrebemo?

Bez brige, ljudi nisu nehumani. Mi smo samo podložni utjecaju drugih više nego što smo to voljni priznati i sposobni razumjeti. Kad ne znamo kako bi reagirali, ponašamo se kako nam drugi kažu. Milgramov eksperiment dokazao je to u laboratoriju. No sa sličnim se situacijama zapravo svakodnevno srećemo, samo ih ne prepoznajemo. Vojnici u ratu, mučenje političkih zatvorenika, holokaust, sve su to primjeri prosječnih ljudi koji su se pokorili odlukama autoriteta. Sjetite se samo Wellesovog Rata svjetova i milijuna slušatelja koji su panično pokušavali pobjeći od invazije izvanzemaljaca. U vrijeme kad je radio prijamnik bio jedini izvor vijesti, nije ni čudo da su ljudi povjerovali u istinitost onoga što čuju.

No socijalni utjecaj nipošto nije opravdanje za zlodjela. On objašnjava samo dio složenih misaonih procesa koji malo gurnu čovjeka da se spotakne na tamnu stranu. Ono što treba naučiti iz ovih eksperimenata je iskoristiti ih u pozitivne svrhe. Naime, kad si osvijestite da koristite druge ljude i autoritete kao „ogledni primjerak“ ponašanja, možete se na vrijeme zaustaviti.

Budite vi onaj koji prvi priskoči u pomoć onesviještenom, nećete ispasti smiješni ili čudni. Drugi zapravo ne znaju što da rade, zato im pokažite da vi znate. Budite vi svijetli primjer odupiranja socijalnom utjecaju. Ako uistinu želite mijenjati svijet, počnite od samog sebe.