Centar uspjeha

Piše: Matija Rupčić   

Prema mnogim autorima agresivnost je i kod ljudi i kod životinja urođena. Da je tako, vidljivo je već iz samog promatranja ponašanja. Životinje brane svoj teritorij i hranu agresivnim stavovima, jednako kao i ljudi. I ljudi i životinje napadaju grupe i pojedince, kao što se agresivno od samih napada i brane.

Koliko god se trudili pronaći vrste ili grupe određenih vrsta koje ne poznaju agresivnost, ovaj cilj se čini nedostižnim. Istraživanja su čak pokazala kako narodi koji nikada nisu bili upoznati s agresivnim oblicima ponašanja, nakon što ga upoznaju izlaze izvan granica normalnog ubijanja – postaju bizarni i „gladni krvi“. Također, pošto su neka miroljubiva plemena današnjice u prošlosti često bila agresivne grupe razarača, postoji vjerojatnost da će u budućnosti opet stvoriti vojnike i ubojice. Stoga, na cijelom planetu ne postoji narod koji nikada nije koristio agresivne oblike ponašanja.

Agresivnost kao nagon

Pošto u čovjekovoj prirodi ne postoje jednostavne i refleksne reakcije koje postoje kod nekih vrsta životinja, psiholozima i zoolozima je vrlo teško pronaći opću karakterizaciju ljudske agresivnosti. Ljudi posjeduju čitav spektar mogućih reakcija.

• Freud je tvrdio da je agresivnost rezultat nagona koji traži pražnjenje.
• Konrad Lorenz je zaključio da ljudi dijele opći agresivni nagon sa nekim životinjskim vrstama – nagonu je potrebno dati oduška, makar kroz natjecateljske sportove.
• Erich Fromm smatrao je da čovjekom vlada specifičan nagon smrti koji vodi do patoloških oblika agresivnosti, kakve  ne poznaju ni životinje.

No agresivnost nikako nije opći nagon, već specifičan. Najbolji je primjer napučenost među pripadnicima iste vrste, za koju se smatra da za posljedicu ima većinu agresivnih ponašanja. Jedna populacija raste, čime prijetnje i napadi postaju sve češći. Populacija se i prostorno širi, što automatski povećava mortalitet. Ako ćemo proučavati nekoliko različitih vrsta pri širenju populacije, biti će jasno vidljivo kako će različite vrste napadati, braniti se, a sve to će svaka vrsta činiti na sebi specifičan i svojstven način, koji uvelike ovisi o fizičkim predispozicijama. Neke će vrste biti agresivnije, neke će ubijati, neke će bježati, neke će se ratoborno braniti, neke će samo zastrašivati, itd.

 Ljudi nipošto nisu najagresivnija bića. Krvavi okršaji, čedomorstvo i kanibalizam u puno su većoj mjeri prisutni kod hijena, lavova i majmuna languri. Što se pak ratovanja tiče, mravi tatramonium caespitum, vrsta raširena po istoku SAD-a, konstantno vode žestoke bitke među kolonijama, u kojima pogiba velik broj jedinki.

Gen vs. okolina

Žestoki oblici agresivnog ponašanja nikako nisu posljedice urođenog nagona. Richard G. Sipes stavio je u interakciju genetički potencijal i učenje. Agresija može poprimiti oblik rata, ali i svojih supstituta, kao što  su sport, tetoviranje, vještičarenje ili slični oblici ritualiziranog ozljeđivanja tijela ili okrutan odnos prema devijantima. Ratničke aktivnosti stoga prati prakticiranje natjecateljskih sportova i drugih blažih oblika agresivnog ponašanja.

Agresivno ponašanje u obliku vojnih poduhvata i kriminalnih djela može se pripisati učenju. Dakle, ljudska vrsta posjeduje nasljedni obrazac, tj. okvir određenih mogućnosti. Ovisno o okolini i situaciji, ljudi koriste različita agresivna ponašanja. Također, različite kulture koriste različita ponašanja pri istim situacijama. Nemoguće je reći da svi koriste sve oblike ponašanja. Tek jedan dio obrasca agresivnog ponašanja zajednički je svim ljudima.

Što se tiče organiziranog nasilja (ratovanje) specifični oblici ovakvog ponašanja nisu nasljedni. Ne postoji gen koji je odgovoran za nabadanje na kolac ili kanibalizam, ili pak genocid. No, postoji urođena predispozicija za stvaranje kulturnih okvira agresivnosti. Način agresivnog ponašanja i njegova učestalost u pojedinom društvu ovise o već postojećim, kroz povijest društva usvojenim obrascima, genskim predispozicijama koje su nerijetko uvjetovane okolišem i stupnjem urbanog razvoja društva, te spremnosti nekog društva na promjene koje nude druge kulture i njihovo prihvaćanje ili odbijanje.

Ljudska bića imaju snažnu predispoziciju reagirati na vanjske prijetnje agresijom kako bi se zaštitila. Biološki smo uvjetovani dijeliti ljude oko sebe na prijatelje i strance. Ljudska vrsta nesumnjivo ima sklonost prema strahu od postupaka stranaca i prema agresivnom rješavanju sukoba.