Centar uspjeha

Piše: Franjo Ivanković

Nasilje među djecom ozbiljan je problem koji ima negativne posljedice na djecu čineći ih ranjenim, bolesnim i uznemirenim (Moreno, Furtner & Rivara, 2011).

Postoje različite vrste nasilja među djecom od kojih su najčešći fizičko, verbalno, indirektno i  cyber-nasilje.

Najveći broj djece-nasilnika se ponaša nasilno kako bi se pokazali u društvu ili zato što bi htjeli „kontorlirati“ drugu djecu. Štoviše, veliki broj djece-nasilnika bio je izložen nasilju, kod kuće ili negdje drugdje te su mnogi od njih bili iskusili jako fizičko ili čak možda seksualno nasilje. Djeca-nasilnici najčešće napastuju onu djecu koja reagiraju na nasilje plačom ili strahom. Međutim ona djeca koja su smirena i nastoje držati udaljenost im baš i nisu toliko zanimljiva.

U većini slučajeva odlučnost i hrabro suprostavljanje (ne-nasilničko) često pomaže, no ukoliko stvar izmakne kontroli to je najbolje rješiti prijavom nastvaniku, pedagogu ili roditeljima. Također je važno istaknuti kako roditelji igraju važnu ulogu u spriječavanju nasilja – trebaju uočiti nasilno ponašanje kod svoga djeteta i nastojati da spriječe bilo kakve izljeve agresivnosti na drugu djecu.

Istraživanja pokazuju…

Kim, Leventhal, Koh, Hubbard i Boyce (2006) istraživali su vezu između nasilja u školama i psihopatološkog ponašanja, u dvije Korejske osnovne škole. Istraživanje provedeno na 1655 učenika sedmih i osmih razreda pokazalo je da djeca-žrtve imaju povišen rizik socijalnih problema, djeca-nasilnici su pokazali visoku razinu agresivnosti te ona djeca koja su bila i žrtve i nasilnici su pokazali visoku razinu agresivnosti, delikvencije i hiperaktivnosti. Prema njihovim zaključcima, psihopatološko ponašanje u koje spadaju socijalni problemi, povišena razina agresivnosti, delikvencije i hiperaktivnosti je posljedica izloženja nasilju.

Schreier i drugi (2009) su zaključili kako je nasilje među vršnjacima u djetinstvu, posebno ukoliko se radi o učestalom i ozbiljnom nasilju, povezano sa psihotičnim simptomima u ranoj adolesceniciji što rezultira razvijanjem psihotičnih poremećaja u odrasloj dobi.

Sourander i drugi (2009) zaključuju da djeca koja pokazuju nasilničko ponašanje trebaju biti procjenjena zbog mogućih psihijatrijskih problema, s obzirom da je nasilničko ponašanje u kombinaciji sa psihijatrijskim simptomima pretkazatelj psihijatrijskog rizika. Istraživanje Faliba i drugih (2011) je pokazalo kako su djeca-nasilnici izloženi velikom riziku napastovanja svojih partnera kada odrastu.

Cyber nasilje

Sourander i drugi (2010) povezali su cyber-nasilje sa psihijatrijskim i psihosomatskim problemima. Najgore prolaze oni koji su oboje, žrtve i nasilnici na Internetu. Oni su također naglasili kako je izuzetno važna nova strategija za borbu protiv cyber-nasilja te novi planovi za prevenciju i intervenciju.

Vršnjačko nasilje nije normalna faza dječjeg razvoja

Važno je naglasiti kako nasilje među djecom i agresivnost djece nije normalna faza kroz koju bi oni trebali proći, već radije predtkazatelj ozbiljnog nasilnog ponašanja uključujući ilealno posjedovanje oružja, učestale sukobe i povrede nastale fizičkim obračunom. Važno je naglasiti kako postoji veliki broj slučajeva u kojima su zlostavljana djeca bila traumatizirana zbog nasilja kojem su bili izloženi, čak do razine gdje su ozljedili samu sebe i pokušali, ili čak počinili, samoubojstvo.

Kako reagirati u takvim situacijama?

Ukoliko se nalazite u situaciji verbalnog zlostavljanja, najpametnije je ignorirati nasilnika i ne obraćati pozornost na njegove riječi. Morate ostati smireni i shvatiti da vi najvjerojatnije niste uopće krivi za to što se događa i da upravo vi niste idiot u cijeloj priči. Ukoliko to ne uspije i ukoliko nasilnik nastavi svojim ponašanjem, najpametnije je mirno odšetati ne obazirući se na izjave istoga. Dobro je čak i blago se suprtostaviti kako biste pokazali da vam nije stalo do njegovih riječi. Bitno je da ne uđete u raspravu i da mu pokažete kako vas to što govori ne dira. Nasilnicima je u cilju da se strastveno suprotstavite i pokažete kako su vas njihove uvrede dodirnule. Baš zato važno je zadržati hladnu glavu i ne pokazivati emocije jer oni upravo to žele.

Kod fizičko zlostavljanja, najpametnije se odmah ustati i odšetati. Međutim, ukoliko se nalazite u situaciji da ne možete otići, prvo zaprijetite kako ćete obavjestiti nekoga o tome što se događa (roditelje, školu ili čak policiju) i ako ni to ne upali, potrudite se da zapamtite one koji su vas napali te ih potom prijavite policiji. Važno je da ne šutite ukoliko se nalazite u sličnoj situaciji, jer nije problem u vama već u onome tko se ponaša nasilno.

Kod cyber-nasilja najbolje je prijaviti nasilan sadržaj stranici na kojoj se nalazi. Ovakvo nasilje je najčešće na stranicama poput Facebook-a a na njima možete prijaviti svaki uvrjedljiv sadržaj. Budite ustrajni i prijavljujte, ukoliko stvarno zagusti, obavijestite policiju i školu.

Svjedoci nasilja igraju važnu ulogu kod motivacije djetata-nasilnika da se ponaša na nasilan način. Ukoliko druga djeca podržavaju nasilje i ismijavaju žrtvu, nasilnik će biti mnogo motiviraniji da nastavi ili čak pojača stupanj nasilja. Ukoliko svjedočite takvom slučaju, najbolje se odmah usprotiviti nasilniku, poželjno je da uključite i druge prisutne. Prijetite prijavom policiji i školi, ukoliko se nasilje nastavi onda to i prijavite.

Važno je da znati da nasilno ponašanje nije normalno, bez ozira koje je uzrasti dijete. Uvijek bi trebalo činiti korake koji bi prevenirali izljeve nasilja među vršnjacima. Ovaj problem je ozbiljan te je potrebno poduzeti radnje o podizanju svijesti o njemu.