Centar uspjeha

Piše: Mirna Čagalj

Još je početkom dvadesetog stoljeća Bertrand Russell, engleski filozof, matematičar i društveni reformator, bio na tragu ovog problema.

On je rekao kako je jedna od nevolja našeg vremena u tome što oni koji su glupi osjećaju sigurnost, a oni koji pokazuju razumijevanje su ispunjeni sumnjom i neodlučnošću. 

Vjerojatno je mislio na fenomen s kojim se i danas susrećemo, a koji se odnosi na to da ljudi često krivo procjenjuju vlastitu inteligenciju i sposobnosti. Oni koji su iznadprosječno inteligentni se  često podcjenjuju i smatraju da im je inteligencija niža nego što stvarno jest. S druge strane, postoje i pojedinci koji se ne mogu pohvaliti izuzetnom inteligencijom ni vještinama, ali su zato sposobni za jednu stvar, a to je precjenjivanje samih sebe. I to rade najbolje što znaju.

1999. godine su psiholozi David Dunning i Justin Kruger znanstveno potvrdili ovaj fenomen, nazvavši ga jednostavno:

Dunning-Kruger efekt

Problematičniju i zanimljiviju polovicu zasigurno čine precjenjivači, koji se uglavnom nalaze u donjoj četvrtini po sposobnostima. Bez obzira na to, sebi predviđaju vrhunske rezultate. Za njih postoji čak i naziv – crankovi. Korisno ih je proučiti kako bismo se znali nositi s njima, ali i kako bismo izbjegli sami postati jedni od njih.

Osobine crankova

Crankove nije teško primijetiti. Oni su osobe koje vlastito znanje precjenjuju, dok istovremeno podcjenjuju znanje priznatih stručnjaka u određenim područjima. Vole pričati o sebi, pogotovo onda kad za to nije ni vrijeme ni mjesto, a slušanje tuđih iskustava i stavova im nije blisko. U pravilu su nedovoljno informirani o temi diskusije, no unatoč tome oni se pozivaju na širok spektar literature, uz to objašnjavajući kako predznanje o toj temi i nije toliko potrebno. To ih često dovede do toga da promaše temu i prigovaraju bez temelja, pokazujući nerazumijevanje.

Vlastite ideje smatraju revolucionarnima i njima pokušavaju uzdrmati temelje znanosti te često kao argument navode „da bi i dijete shvatilo ono što oni objašnjavaju“. Inzistiraju na tome da što više ljudi obrati pažnju na njihova navodna otkrića. Ako im se ljudi usprotive, to će shvatiti kao potvrdu ideje da su oni neshvaćeni geniji pa će to neshvaćanje od strane sugovornika interpretirati kao dokaz vlastite vjerodostojnosti. Čak i ako priznaju pogrešku, opravdat će je dugotrajnim i iscrpljujućim radom na konkretnom problemu, no ni tad vjerojatno neće prepoznati vještine i znanje sugovornika.

Ako nisu visokoobrazovani, reći će kako obrazovanje šteti umu i zdravoj misli. Ako pak jesu obrazovani, naglašavat će osobna postignuća i to će im biti neoborivi argument zbog kojeg njihovo mišljenje treba biti uzeto u obzir i prihvaćeno.

Smiješan, ali istinit primjer cranka navodi čovjeka koji je pokušao riješiti dotad neriješeni matematički problem tako što je jednostavno redefinirao vrijednost broja pi – „smanjio“ ju je s 3,14159… na 3,00. Dakle, pokušao je uzdrmati temelje matematike čistim neznanjem i željom za dokazivanjem.

Strategija nošenja s crankovima

Izgleda da je najisplativija strategija suočavanja s crankovima ona koja uopće ne uključuje suočavanje. Njih treba ignorirati. Mogu biti prilično uvjereni u ono o čemu pričaju, spremni su na to da budu neprihvaćeni „znanstvenici“ i očekuju otpor drugih. Ukoliko imate volje i energije za razuvjeravanje, samo naprijed, ali imajte u vidu da će omjer uloženog i dobivenog biti neravnomjeran. Uložit ćete puno vremena u objašnjavanje i uvjeravanje, a oni će vas shvatiti, ukratko, malo ili ništa. Nije ni ignoriranje idealna strategija, ali bar će vas u većoj mjeri udaljiti od rasprava koje su vjerojatno unaprijed izgubljene.

Nemojte i sami postati crank

Ljudi često pri započinjanju neke nove aktivnosti pokazuju izvjesni optimizam. Tako je generalno i bolje, jer optimizam djeluje poticajno. Ipak, s vremena na vrijeme on može prerasti u precjenjivanje vlastitih sposobnosti i kvaliteta. To primjećujemo kod mladih vozača, studenata koji misle da su inteligentniji od svojih kolega, kao i kod mnogih drugih ljudi. Skloni su vjerovati u svoju nadarenost i talentiranost pa se u početnom optimizmu izgube i počnu sebe nazivati stručnjacima. Ta riječ nosi sa sobom veliku odgovornost i jako malo ljudi su, objektivno gledajući, stručnjaci u području kojim se bave. Iz toga proizlazi da su svi ostali samoprozvani stručnjaci zapravo crankovi.

Svi se lako damo uvući u tu mrežu. Takav stav proizlazi iz neshvaćanja koliko malo znamo te iz neznanja iz kakvih izvora dolaze informacije na koje se pozivamo. Ono što dodatno potiče samouvjerenost jest činjenica da se lakše pamte situacije kad smo bili u pravu, jer zapravo često nismo ni svjesni koliko smo sve puta bili u krivu. Tako smo uvjereni da smo u 90% slučajeva ispravno odlučili i to nas dalje navodi na krive zaključke. Možda baš zbog toga što je jednostavno postati „crank“ trebamo pokazati malo razumijevanja prema ljudima s takvim osobinama.

Ukratko, kad se okrenemo nečemu novome moramo imati u vidu kako vjerojatno nećemo iz prve biti vješti. Vještina se stječe vježbom i radom, a dok ju ne steknemo, trebamo se suzdržavati od donošenja odluka u područjima u kojima nemamo dovoljno iskustva.