Centar uspjeha

Piše: Mirna Čagalj

Sa svih strana smo zasuti rezultatima istraživanja čiji autori nude sigurnu formulu uspjeha koja će nam omogućiti da razumijemo druge ljude. Neverbalna komunikacija, takozvani “jezik tijela”, ili kako kažu, moćno psihološko oružje koje daje moć nad ljudima,sve je rjeđe nepoznanica u životima ljudi, a sve češće željena vještina. Govore nam: “Naučite pročitati tuđa razmišljanja i stavove. Naučite sakriti svoje emocije. Kako znati sviđate li mu/joj se?” I tako dalje. U svakom slučaju, potrebno je takve instant formule i savjete uzeti s rezervom i postaviti si nekoliko pitanja.

Što je uopće neverbalna komunikacija?

Neverbalna komunikacija  definira se kao način kojim ljudi komuniciraju bez riječi, bilo namjerno ili nenamjerno. Neverbalni znakovi mogu biti dodir, izraz lica, ton glasa, položaj tijela, pogled… Što ti znakovi znače? Rijetki su neverbalni znakovi “univerzalni”, što bi značilo da ih svi izražavamo na isti ili približno isti način. U takve znakove spadaju primarne emocije: sreća, tuga, srdžba, iznenađenje, gađenje i strah. Tjelesne znakove univerzalnih emocija je relativno jednostavno pročitati. Osmjeh znači sreću, a suze tugu.

Ali što znači nervozni osmjeh koji uputite nekome tko vas tješi u kriznoj situaciji? Što znače suze radosnice? Očigledno je kako je većina neverbalnih znakova višeznačna, stoga nije naodmet sagledati situaciju iz više kutova, uzeti u obzir kontekst i prijašnje iskustvo.

Čemu služi neverbalna komunikacija?

Da, treba nam! Istraživanja pokazuju kako je kontrola koju imamo nad neverbalnom komunikacijom neusporedivo manja od one koju imamo nad verbalnom (koju skoro uvijek kontroliramo). Loša vijest je ta da ćemo teško sakriti emocije od drugih, ali do dobre vijesti dolazimo analogijom – drugi će ih teško sakriti od nas. Neverbalna komunikacija je bitna za prepoznavanje emocija, ali i za shvaćanje nečijeg stava, poticanje razgovora, prekidanje razgovora. Njome možemo promijeniti verbalnu komunikaciju i smjer u kojem se kreće.

Na primjer, sreli ste poznanika na ulici i on je baš sretan što vas vidi jer vam mora ispričati detalje sinoćnjeg  izlaska. Vama se baš i ne sluša, ali nećete ga prekidati. Kako bi ostali pristojni, a opet napravili po svom, nekoliko puta kratko pogledate na sat i on shvati da ste u žurbi pa predlaže zajedničku kavu  idući tjedan. Time ste uštedjeli svoje vrijeme i sveli razgovor na najkraću moguću mjeru, a niste zapravo poznaniku ništa loše rekli.

Možemo li je  naučiti svjesno koristiti?

Uvriježeno je mišljenje kako su žene uspješnije od muškaraca u shvaćanju nečijeg ponašanja. To je djelomično istinito. One uspijevaju bolje kodirati i dekodirati istinu, dok je dokazana činjenica da muškarci s više točnosti dekodiraju laži. Dakle, šanse za uspjeh su približno jednake, samo je potrebno vježbati.

Svi mi zapravo znamo ponešto o neverbalnoj komunikaciji. Tako zaključke o uzrocima nečijeg ponašanja donosimo intuitivno, ne razmišljajući o njihovoj utemeljenosti. U žurbi i brzini svakodnevnog života mora postojati sredstvo eliminacije kod biranja osoba s kojima komuniciramo. To sredstvo eliminacije nam uvelike pomaže, čak i kada toga nismo svjesni. Recimo, na zabavi ste i ne poznajete gotovo nikoga pa odlučite prići nekome i neobavezno započeti razgovor. Koji će biti primarni i osnovni kriterij na temelju kojeg ćete odlučiti kome prići? Kako niste u mogućnosti napraviti selekciju na temelju zajedničkih interesa, ostaje vam osvrnuti se po prostoriji i na temelju osmjeha, držanja ili nekog trećeg željenog kriterija odabrati osobu s kojom ćete započeti razgovor. S druge strane, na takvo zaključivanje se bolje ne oslanjati u formalnim situacijama, poput razgovora za posao, ili u situacijama kad je odnos s osobom s kojom komuniciramo nešto dublji.

Kod razgovora za posao – ne treba olako shvaćati znakove osobe koja nas  intervjuira, kao što i vlastite neverbalne znakove treba svesti na malu mjeru. Što to konkretno znači? Osobu nećemo dodirivati za vrijeme razgovora, tapšati po ramenu, nećemo biti neprimjetno sarkastični  niti pretjerano gestikulirati. Takvo ponašanje je sačuvano za prijatelje. Želimo li ostaviti pozitivan dojam odgovorne i pristojne osobe, kontrolirat ćemo neverbalnu komunikaciju koliko smo god sposobni. Ton glasa treba biti smiren, treba govoriti polako i samouvjereno (dobra priprema ranije može samo pomoći).

Što ako vam se netko sviđa? Pravila ne vrijede uvijek, ali moguće je napraviti selekciju onih najsigurnijih. Popravljanje sitnih detalja poput nakita, kose ili kravate je jedan od najočitijih znakova sviđanja. Tu je i lagani dodir, kojeg ljudi koriste s vremena na vrijeme. Njega treba oprezno koristiti, posebno ako osobu ne poznajemo dovoljno. Kratki kontakt očima u više navrata privući će pažnju druge osobe. Općenito, najbolji dojam ćemo ostaviti uz uspravno držanje, otvoren stav tijela i usmjerenost na sugovornika. Dakle, ruke ne smiju biti u džepovima niti prekrižene, a stopala mogu biti okrenuta blago prema van. Sugovornika uvijek treba gledati u oči, dajući mu do znanja da smo usmjerili pažnju na njega, što će pokazati i glava blago nagnuta u stranu.

Važno je biti pažljiv i koncentriran. Svaka situacija zahtijeva prilagodbu te nas upravo umijeće uspješnog prilagođavanja u različitim uvjetima čini dobrim sugovornicima i preduvjet je za stvaranje dobrih odnosa s ljudima. S vremenom ovo ide sve lakše. Kad naučimo jezikom tijela prikladno pratiti ono što govorimo, bit će nam lakše i shvatiti i one poruke koje neverbalno odašilju druge osobe. Nema lakog načina ni matematičke formule. Neverbalna komunikacija se usavršava vježbom i trudom.

Savjetovanje/coaching u Centru uspjeha

Radionice