Život je poput švicarskog sira…

23. 04. 2012

Piše: Sanja Stojsavljević, bacc.oec.

Prema teoriji švicarskog sira (The Swiss Cheese theory of life), život je, baš kao i ta vrsta sira, prepun „rupa“, tj. uspona i padova.

Za razliku od nekih vrsta sireva koje su glatke i cjelovite, život se sastoji od niza nesavršenosti, baš poput rupa u švicarskom siru. Ali, upravo su rupe i nesavršenosti ono što naš život čini prekrasnim, jedinstvenim i vrijednim življenja.

Što su veće rupe – to bolje!

Američke terapeutkinje, Judith A. Belmont i Lora Shor, svoju teoriju švicarskog sira temelje na principu da je tajna života upravo u načinu kako prolaziti kroz njegove rupe bez da u njima zapnemo. Ono što je posebno zanimljivo jest da je švicarski sir cijenjeniji što su veće njegove rupe. To je zgodna metafora za život – što su veće nevolje i problemi kroz koje prođemo, to je naš život obogaćeniji i posebniji. Trik je u tome da kroz te rupe prolazimo, a ne da u njima zapinjemo! I nakon što prođemo kroz te rupe jači smo i otporniji na ono što nas još čeka.

 

Prestanite se samosažalijevati

Velik broj ljudi voli se samosažalijevati. Glumeći žrtvu u životu i konstantno prebacujući krivnju na druge za naša nezadovoljstva lakše je nego da sami preuzmemo krivnju za vlastite nevolje. Takav obrazac ponašanja već je toliko ukorijenjen u našem društvu da uglavnom nismo niti svjesni da glumimo žrtve.

Svaki puta kada se požalite da su vam roditelji krivi zato što nemate dovoljno samopouzdanja, da su vam kolege na poslu krivi što niste dobili promaknuće, da je vaše dijete koje ste rodili s 18 godina krivo što niste završili fakultet, zastanite i opomenite sami sebe – „ Prestani se samosažalijevati!“

Iako sam još daleko od potpunog prestanka igranja glavne uloge u predstavi „Sanjin život“ – uloge žrtve, ponosno izjavljujem da sam barem počela s osvješćivanjem nekih sitaucija u kojima bi prije krivila druge. Sada, primjerice, kada krivim svog šefa zato što sam nezadovoljna na poslu, opomenem se i priznam da sam isključivo ja sama kriva što ostajem na poslu na kojem sam nezadovoljna. Sada, primjerice, kada krivim mamu što me tjera da idemo na obiteljski ručak, priznam da sam isključivo ja sama kriva što sam pristala ići na obiteljski ručak, iako mi se taj dan stvarno nije išlo. Ovakve primjere mogla bi nabrajati unedogled.

 

Dok god krivicu za svoje životne nesreće (rupe u siru) stalno prebacujemo na nekog drugog, teško ćemo iz tih rupa izaći.

Svatko je od nas odgovoran za svoje postupke, pa tako smo sami krivi ako dopustimo nekome da nam pokvari dan, ako dopustimo roditeljima da nam poljujaju samopouzdanje, ako dopustimo bivšem suprugu/supruzi da nam upropasti svaku buduću ljubavnu vezu u životu. U međuvremenu, dok ljudi koje krivimo za stvari za koje ih ne bi smjeli kriviti žive svoje živote, mi ostajemo na mjestu (u rupi) puni nezadovoljstva koje samo raste iz dana u dan, puni tuge i puni zamjeranja. A to nije lijepo mjesto.

 

Prihvatite rupe u svom siru

Kada prihvatimo da su rupe sastavni dio našeg života, već smo na pola puta prošli kroz te rupe. Prihvaćajući da nas u životu očekuje i lijepo i ružno postajemo bolje pripremljeni na sva iznenađenja koja se nalaze u našem švicarskom siru. Nerealno je očekivati da u životu sve teče lako, bez ikakvih problema. Takvi životi ne postoje.

Ako još uvijek sjedite u samosažaljenju iščekujući takav život, sretno! Načekat ćete se. Druga opcija koja vam je na raspolaganju jest ta da prihvatite sve rupe na koje naiđete te iz svake rupe izađete pametniji, sretniji, snažniji, zreliji, bolji, obzirniji i sl. Kada uspijete u tome, sadašnje samosažaljenje koje prakticirate čestim pitanjem „Zašto baš meni?“ zamijenit ćete novim stavom – „Hm, tko zna što me čeka dalje?“

Zato, narežite si malo tog švicarskog sira, poslužite ga sa slatkim grožđem i zagrizite u svoju slatko-kiselu životnu avanturu. Jer ona je samo vaša. Dobar tek!

 

 

Jedan odgovor to “Život je poput švicarskog sira…”

  1. teta Maja says:

    Bas je sve tako kako si napisala, a tek kada bismo to mogli i pretvoriti u zivotni stav onda s rupama u siru ne bismo imali problema. Ocvrsnuli bismo i, kao sto si ti rekla, ne bismo se pitali: Why me??? nego bismo rekli: Try me!!!. Ljude bismo voljeli, a ne krivili, cak bismo mozda i otisli na obiteljski rucak, pa cak i ako on predstavlja koji put i veliku rupu u siru!!!


Ostavi komentar