Centar uspjeha

Piše: Lucija Pongrac

Suvišno je uopće pitati jeste li ikada bili zavidni. Ako želimo biti potpuno iskreni prema sebi moramo priznati da smo u životu često osjećali zavist. Zavist se budi kada se uspoređujemo s drugima. Često dolazi nesvjesno i ponekad koliko god se trudili potisnuti je, ona ostaje u našim mislima i osjećajima…
Uspoređivanje s drugima nije uvijek loša stvar. Opažajući druge, upijajući neka njihova ponašanja i postupke možemo puno toga naučiti. Ako uz sebe imamo osobu koja je vrijedna i marljiva to i nas može poticati da budemo bolji. No, uspoređivanje nas može dovesti u začarani krug. Možemo početi razmišljati samo o tome što i kako će Ta Osoba nešto učiniti. Na neki način postajemo opsjednuti.

„Zavist je zbrajanje tuđe sreće umjesto vlastite.“
Harold Coffin

Svaki dan susrećemo se s raznim situacijama i budući da smo društvena bića i provodimo većinu vremenu u okruženju drugih ljudi normalno je da opažamo njihova ponašanja i uspoređujemo ih sa vlastitima. No, zavist se najčešće javlja kada želimo postići nešto što nam je jako bitno. Kada želimo ostvariti cilj, istaknuti se, uspjeti.

Zavist je još veća kada se radi o ljudima s kojima smo vrlo bliski. Kada samo malo razmislite vjerojatno ćete se sjetiti mnogih situacija u životu u kojima je vaš/a prijatelj/ica bila uspješnija u nečemu od vas. Na primjer, vaša prijateljica i vi ste se prijavili na isti natječaj za posao, imali ste slične predispozicije, no na kraju ga je dobila samo ona.

Kako reagirate?

U većini ljudi najvjerojatnije će se pojaviti iskra ljubomore i zavisti. Iako vam je to jako dobra prijateljica i sretni ste makar što je ona uspjela, ne možete pobjeći od osjećaja da je ona uspjela, a vi ne.

“Naša zavist traje uvijek duže od sreće onih kojima zavidimo.”
François de La Rochefoucauld

Zašto je tome tako?

Zato što nam je bolno vidjeti da je naš prijatelj/ica bolji/a od nas u području koje je vrlo značajno za naše samopoštovanje. Zavist nagriza i ubija iznutra. Ona budi niz drugih negativnih emocija i čini da se ne osjećamo dobro u svojoj koži. Svaki čovjek ima svoje vrijednosti koje treba cijeniti i nadograđivati.

„Nemojte trošiti svoje vrijeme na zavist. Ponekad ste naprijed, ponekad niste. Put je dugačak, a na kraju ste ionako sami sa sobom.“
The Sunscreen Song

Užasno je težak, rekla bih jedan od najtežih zadataka u životu spoznati tko smo mi, upoznati sami sebe. Ljudi često imaju iskrivljene slike o sebi, govore jedno, a čine drugo. Kako bismo se riješili te gorčine u sebi, trebamo prestati razmišljati o tome što će učiniti drugi. Kada upoznate sebe i svoje sposobnosti moći ćete se iskreno radovati uspjesima drugih i znati što vi želite. Zavist spotiče ljude u tome da budu kreativni i da uspiju.

Želja za nečim što pripada nekom drugome može vas potpuno preplaviti. Odgajani smo tako da zavist i ljubomoru ne iskazujemo, pa kad se pojavi, nastojimo je potisnuti. Kad je jednom progutamo, ona postaje gorka i razorna. No, psiholozi kažu da čak i tako strašna emocija ipak ima svoju dobru stranu. Zavist je prirodna i ponekad korisna, jer ukazuje na ono što nam nedostaje u životu. Najprije je potrebno priznati sebi da u nama postoji zavist zbog nečijeg dečka, automobila ili plaće. Nakon priznanja, treba prestati razmišljati o zavisti i upitati se za čime zapravo čeznemo i pokušati naći objašnjenje zašto se ta emocija pojavila.

U suprotnom ostajemo u nekom sasvim nerealnom svijetu u kojem nikada ne možemo dosegnuti ono što želimo. Ne zato što je to nemoguće, već zato što ciljevi kojima težimo nisu naši. Nismo ih postavili mi, a veliko je pitanje želimo li ih zaista. Oni su nam nametnuti, a mi smo ih usvojili u nedostatku vremena, boljih uzora i hrabrosti da se suočimo sa ciljevima koje nosimo negdje u sebi. Osvješćivanje je tek prvi korak. I izuzetno važan. Potrebno je potražiti svoje ciljeve, otkriti što je to u nama čemu težimo i krenuti u ostvarivanje toga.

„Zavist se sastoji u gledanju stvari na način da se nikada ne gleda u njihovu dubinu, nego samo na odnose. Ako želite slavu, možete zaviditi Napoleonu, ali Napoleon je zavidio Cesaru, Cezar je zavidio Aleksandru, a Aleksandar, pretpostavljam, Herkulesu, koji nikada nije ni postojao.“
Bertrand Russell