Centar uspjeha

Piše: Danica Ružić

Kitty Genovese, mlada Njujorčanaka, vraćala se 60ih godina u noćnim satima svome domu u Queensu. Napadnuta je na ulici a napadač ju je više od pola sata ranjavao nožem. Vrištala je i tražila pomoć, no njezini pozivi bili su uzaludni – Kitty je ubijena.

Ova priča možda ne bi bila toliko neobična i jeziva da nitko nije čuo Kittyne vapaje. Međutim, tridesetosmero susjeda u svojim je kućama pola sata slušalo krikove a da nisu ništa učinili po tom pitanju, nisu čak ni pozvali policiju! Uslijedila je dugotrajna analiza psiholoških odrednica prosocijalnog ponašanja i altruizma.

Svaki bi građanin trebao biti upoznat sa psihološkim fenomenima koji su doveli do tragične smrti mlade Kitty kako bismo spriječili pojavu ovakvih propusta društva u budućnosti. Živimo u suvremenom društvu, te smatram da nije u redu da se i dalje vješamo po lijanama ako se ispod nas već i prostire asfalt.

Tko će prvi pomoći?

Jedan od glavnih faktora koji određuje hoćemo li nekome pomoći je jesmo li u danom trenutku sami ili u mnoštvu. Utvrđeno je postojanje efekta broja promatrača – prisutnost drugih značajno smanjuje vjerojatnost da bilo tko pomogne. Drugim riječima, vjerojatnije je da ćemo pomoći sugrađaninu u nevolji ako smo sami nego ako je prisutan i netko drugi. Do ovakvog ishoda dolazi zbog većeg broja faktora, no najjednostavnije je sagledati pomaganje kao proces – potrebno je proći kroz pet ključnih faza da bismo došli do konačnog cilja – pomaganje osobi u nevolji. U nastavku slijedi prikaz navedenih faza, u kojima svaki „zastoj“ može činiti razliku između života i smrti.
Zamislite gotovo svakodnevnu situaciju: hodate Ilicom i na kolniku primijetite osobu koja nepomično leži…

Imam li vremena za pomaganje?

Prvo i osnovno – morate primijetiti događaj, u suprotnom je jasno da nećete intervenirati. Ono što uvelike određuje hoćemo li reagirati je jesmo li u tom trenutku u žurbi. U slučaju da ste upravo izjurili iz ureda po gablec, za kojeg imate pola sata vremena, malo je vjerojatno da ćete se zaustaviti. S druge strane, vjerojatnije je da ćete obratiti pozornost ukoliko ste u subotnjoj šetnji gradom. Možda upravo mislite „Ma ne, pa nisam ja takva, ja bi pomogla sigurno pa taman da mi se neznan koliko žurilo!“

Međutim, istraživanja pokazuju da ova naočigled trivijalna žurba može prevladati nad time kakva smo osoba, i kakva etička načela imamo. Pomalo je zastrašujuća činjenica da smo se radi hitnog sastanka na poslu u stanju ponovno uspentrati na alegorijsku lijanu i zanemariti osobu koja leži nasred ceste.

Je li ovo stvarno nesretni slučaj ili pijanac?

Ako ste primijetili osobu, slijedi idući korak – nužno je protumačiti događaj kao nesretan slučaj, odnosno kao situaciju u kojoj je uistinu potrebno priskočiti u pomoć. Je li osoba koja leži pijanac ili se radi o srčanom bolesniku koji je upravo doživio napadaj? U interpretaciji događaja ponovno se vraćamo na važnost prisutnosti drugih. Veća je vjerojatnost da ćete događaj protumačiti bezopasnim ako se nalazite u mnoštvu.

Vjerojatno niste sigurni što se događa, pa ćete promatrati druge da vidite kako se oni ponašaju, te ćete prema tome prosuditi radi li se o hitnoj situaciji. Ako svi dalje idu svojim poslom i uopće ne obraćaju pozornost na osobu koja leži vjerojatno ćete zaključiti kako ipak nije ništa hitno – „Aha, ova ga žena gleda s gnušanjem, da, mora da se radi o pijancu. Fuj!“  Zbog ovakvog se ponašanja često dogodi tzv. nemar zbog mnoštva – promatrači u slučaju nesreće pretpostave da je sve u redu jer nitko ne djeluje zabrinuto.

Hoću li ja ili…?

U slučaju da ipak protumačite situaciju kao hitnu, slijedi korak preuzimanja odgovornosti – morate odlučiti da ćete upravo vi biti dežurni Superman. Često razmišljamo na sljedeći način – „Ma joj daj, pa neću se ja sad tu sramotit, vidi koliko ima prolaznika osim mene! Bude sigurno netko drugi.“ Problem je u tome (možda ste već primijetili) da većina ljudi ovako razmišlja! Ako svi imaju isti stav, sirotom čovjeku nitko neće pružiti pomoć. Razmislite o ovome idući put kada se nađete u sličnoj situaciji.

Predzadnji korak je znanje o tome kako pružiti pomoć. Prilično je očito da ukoliko niste prošli tečaj prve pomoći nema puno toga što možete učiniti po ovom pitanju.

Ako sada skočim u pomoć, što mi se neugodno može dogoditi?

Naposljetku, dolazimo do odluke o pružanju pomoći. Prije nego što pokušamo pomoći (ukoliko znamo na koji način), odvagnut ćemo neke dobitke i gubitke. Dobici su u ovom slučaju prilično jasni – osjećaj većeg samopoštovanja, poštovanje drugih, primanje nagrada, osjećaj vrijednosti. S druge strane, važniji su percipirani gubici – pomaganje može biti gnjavaža („Joj, ali zakasnit ću Maji na kavu!“), izvor neugode („Ako sad napravim paniku a čovjeku zapravo nije ništa ispast ću prava budala.“) ali i izvor opasnosti („Možda je agresivan?!“).

Netko će možda imati stav kako u današnjem društvu vrijedi darvinistički zakon u kojem se svaki čovjek bori za sebe a najbolji pobjeđuje. Međutim, Darwin je ovaj zakon postavio promatrajući na prvom mjestu životinje. Što to govori o nama?

„Izgledi za preživljavanje ljudske rase bili su znatno bolji kada smo bili bespomoćni protiv tigrova nego što su danas, kada smo postali bespomoćni u borbi jedni protiv drugih.“ – Arnold J. Toynbee, povjesničar