Centar uspjeha

Piše: Franjo Ivanković

Kod kriminalnog i forenzičkog, te nakon toga i sudskog procesuiranja, stručnjaci se najčešde oslanjaju na svjedočanstva očevidaca i ista uzimaju kao dokaze koji imaju istu vrijednost kao drugi fizički opipljivi dokazi, no u bliskoj prošlosti DNA tehnologija dokazuje nešto što su brojni psiholozi tvrdili godinama – a to je da očevidac ne mora uvijek biti u pravu. Pamćenje možda i nije pozdano onoliko koliko mi smatramo. Elizabeth Loftus, Baddley i drugi poznati psiolozi su izveli studije i istraživanja kojima su stavili kognitivni proces pamdenja na testiranje.

Svaki put kad se prisjetimo nečega – originalna informacija dobije izmjene

Kao obični ljudi, skloni smo mišljenju kako je naše pamćenje pohranjeno u našem mozgu kao kakva vrpca, kaseta pohranjena u glavi koja se ne mijenja i koje se ponekad sjetimo, nešto gdje se činjenice ne mijenjaju. No to nije istina. Svaki put kada se prisjetimo nečega, originalna pohranjena informacija se osvježi, to jest dobije neke izmjene ili distorcije.

Uzmimo jednostavan primjer: ukoliko nam netko kaže da je nebo prije tjedan dana bilo sunčano, velika je vjerojatnost da ćemo, ako nas netko upita par dana poslije, reći da je nebo bilo bistro bez oblačka i da je bilo jako vruće. To se događa jer neke zaboravljene elemente u sjećanju popunjavamo našim vlastitim, točnije onim koji nama zvuče najlogičnije.

Skloni smo potiskivanju pamćenja koja mogu nauditi našem samopoštovanju.

Primjerice prilikom traumatičnog iskustva u obliku fizičkog napada, ukoliko nemamo hrabrosti suočiti se  sa situacijom u kojoj smo se našli, razvit ćemo sklonost da niječemo da se to uopće i dogodilo.

Sve u svemu, moramo prihvatiti činjenicu da pamdenja nisu savršena i da su itekako sklona promjenama i „nadogradnjama“. Elizabeth Loftus je zajedno sa Palmerom u 1974. godini izvela eksperiment and pouzdanost pamćenja. Sudionicima istraživanja pokazali su video snimku prometne nesreće, gdje se dva auta zabijaju jedan u drugoga. Nakon toga zatraženi su da procijene brzinu kretanja automobila prilikom sudara. Prilikom ispitivanja, pri postavljanju pitanja, korištene su drukčije riječi . Tako da su neki bili upitani da procijene brzinu prilikom kontakta, a neki prilikom zapucavanja jednog auta u drugo. Kao što su i pretpostavili, oni koji su imali riječ „zapucali“ su procijenjivali vede brzine od onih sa „kontaktirali“.

U drugom dijelu istraživanja, pozvali su sudionike tjedan dana poslije kako bi ih pitali da procjene je li bilo stakla ili ne, opet su (po pretpostavci) oni koji su upitani rječju „zapucali“ procijenili da ima, a oni sa „kontaktirali“ ili „dodirnuli“, da nema stakla nakon sudara. Istraživanje je pokazalo kako na pamćenje možemo utjecati samim postavljanjem pitanja, prema tome – da pamćenje nije pouzdano.