Centar uspjeha

Piše: Marija Kujundžić, mag.ing.techn.text.

Jedna od čudnih i pogrešnih zamisli, koje se promiču u suvremenom svijetu jest uvjerenje da je važna i uspješna osoba neprestano zaposlena.

Druga od tih čudnih zamisli  govori da je materijalni uspjeh mjera veličine. Zbog toga mahnito jure uokolo odjeveni u dizajnersku odjeću, nastojeći ostaviti dojam da doista dobro zarađuju i da su uspješni. Cijena takvog uspjeha često označava gubitak vlastitog ja, vlastite osobnosti.

Žalosno je da su mnogi od nas duboko usredotočeni na ostvarivanje pogrešnih ciljeva, koji ih na koncu konca ne uveseljavaju i ne činu boljim i sretnijim osobama.
Trebali bismo se posvetiti razvoju vlastite osobe – razvijati tijelo, srce, um i duh. U životu nista nije važnije od toga. Ja to znam i vi to znate, ali dopuštamo da nam naši postupci stanu na put.

Ispričat ću vam jednu priču koja me se posebno dojmila, i koja mi je otvorila oči i pomogla da shvatim za što se u životu vrijedi boriti i koji su moji prioriteti.

Bio jednom jedan investicijski bankar… Živio je u New Yorku i zarađivao je gomilu novca, ali život mu je bio dinamičan i vrlo stresan. Stoga bi jednom godišnje  napuštao grad i odlazio u malo selo na meksičkoj obali gdje bi se dva tjedna opuštao i odmarao.

Jednog je dana, netom prije ručka stajao na molu i gledao prema pučini, kada je primjetio da se pristaništu približava mali ribarski brod. Pomislio je kako je to pomalo čudno jer se većina ribara na pučini zadržava do kasnog poslijepodneva kako bi ulovili što više ribe i pripremili ju za prodaju.

Svladala ga je radznalost, te je prišao ribaru i upitao ga  :
„Koliko vam je vremena  trebalo da uhvatite te ribe?
„Ne mnogo“, odvratio je ribar s osmjehom.
„Zar vam je brod u kvaru?“, upitao je Amerikanac.
„Nipošto, u trinaest godina nikada nisam imao problem s brodom“, odgovori ribar.

Amerikanac je bio pomalo zbunjen pa je upitao ribara: “Zašto na pučini ne ostanete dulje kako biste uhvatili više ribe?“
Ribar se ponovno nasmješio i rekao: „Imam i više nego što je mojoj obitelji potrebno. Dio ribe možemo pojesti, a dio možemo prodati ili razmijeniti za ono što nam je potrebno.“
„Ali još nije ni vrijeme ručka. Kako provodite ostatak vremena?“
„Ujutro volim dugo spavati. Kad se probudim, malo ribarim, uglavnom zato što volim ribariti. Poslijepodne se igram s djecom i uživam sa suprugom. Navečer večeram s obitelji, a kada djeca zaspu, odšetam u selo pa ondje pijuckam vino i sviram gitaru sa svojim amigosima.“

Amerikanac se podsmjehnuo i rekao: “Ja sam magistirao poslovno upravljanje na Harvardu i mogu vam pomoći.“
Ribar je bio malo sumnjičav, ali je ipak iz pristojnosti upitao: „Kako?“
„Svakodnevno biste trebali duže ribariti do kasnog poslijepodneva. Tako ćete uloviti više ribe, zaraditi više novaca i kupiti još jedan brod, a onda možete i zaposliti jednog ribara koji će raditi na njemu.
„Ali,  što tada?“ upitao je ribar.
Oh, tek smo počeli, dobacio je Amerikanac. „S dva broda ćete uloviti još više ribe i zaraditi još više novca pa ćete uskoro imati cijelu flotu brodova i k vama će dolaziti svi nezaposleni muškarci u selu.
„Ali, što tada?“ upitao je ribar.
„Uskoro ćee moći izostaviti posrednika, sami prodavati prerađenu ribu i zarađivati više novca. Kad se vaša flota dovoljno proširi, moći ćete izgraditi vlastitu tvornicu za preradu. Uskoro ćete moći napustiti ovo primorsko selo, preseliti se u Mexico City te voditi svoj rastući posao.“
„Ali, što tada?“ ustrajao je ribar.
„Pa, tada svoju ribu možete početi izvoziti u razne dijelove svijeta. Dolje u Aziju i Australiju te gore, u Sj.Ameriku. A kad potražnja za vašom robom poraste, moći ćete napustiti Mexico City i preseliti se u Los Angeles, ondje otvoriti distribucijsku tvrtku i početi izvoziti ribu u Europu i u svaki kutak svijeta.“
„Ali, što tada?“ ponovno je upitao ribar.

Amerikanac je nastavio: „Do tada će vaš posao biti jedan od najvećih poslovnih pothvata. Tada se možete preseliti u New York te svojim carstvom upravljati iz središta poslovnog svijeta.“
„Koliko će sve to trajati?“ upitao je ribar.
„Dvadeset i pet, možda trideset godina“, odvratio je bankar.
„Ali, što ću tada?“ upitao je ribar.

„Amerikančeve oči zablistale su poput božićne jelke. „To je najbolji dio“, rekao je. „Kada dođe pravi trenutak, možete otići na Wall Street, registirati svoju tvrtku kao javno dioničko trgovačko društvo, dati dionice u javnu ponudu te ubirati milijune i mlijune dolara.
„Milijune?“ upitao je ribar.
„Više no što ste ikada sanjali da biste mogli zaraditi u deset života“, objasnio je Amerikanac.
„Ali, što tada?“ upitao je ribar.

Amerikanac nije znao što bi mu odgovorio. Dosegnuo je vrhunac. Našao se u nedoumici. No, tada mu je u umu sinula pomisao i iznjedrila zamisao, pa se ponovno okrenuo ribaru i progovorio.
„Pa, tada biste se mogli  preseliti u malo primorsko selo … Ujutro biste mogli dugo spavati…mogli biste ribariti radi užitka ribarenja… Poslijepodne biste mogli uživati sa suprugom… navečer biste mogli večerati s obitelji… a potom biste mogli odšetati  u selo, pijuckati vino i svirati gitaru sa svojim amigosima …“