Preuzmite odgovornost za pozitivne promjene!
Što kažu teorija i istraživanja?
Piše Laura Marković, mag.psih.
Područje odgovornosti u psihologiji i filozofiji je veoma široko, i pokriva mnogo komplementarnih ali i suprotstavljenih svjetonazora.
Temeljna dilema odgovornosti jest: je li čovjekov život određen faktorima izvan njega, nagonima, sudbinom i sl., ili je čovjek sam kovač svoje sreće…
Najpoznatiji zagovaratelji determinizma u psihologiji su Freud i Skinner. Pojednostavljeno, Freud se vodi pretpostavkom da je ljudsko ponašanje i doživljavanje uvjetovano nagonima, a kako se ti nagoni ispoljavaju i na koje načine ih pokušavamo zadovoljiti opet je uvjetovano iskustvima iz ranog djetinjstva. Iz toga proizlazi da je psihoanalitički rad na sebi prvenstveno reaktivan i reparativan – „popravljamo“ štetu nastalu u djetinjstvu da bi se oslobodili njena utjecaja.
Biheviorist Skinner smatra da je čovjekovo ponašanje posljedica pozitivnih i negativnih potkrepljenja – nagrada i kazni, odnosno da je uvjetovano vlastitim posljedicama. Utječući na posljedice utječemo na ponašanje. U determinističkim teorijama sloboda i odgovornost nisu istovjetni pojmovi. Sloboda kao takva ne postoji, a odgovornost se ograničava na izbor reakcija na faktore koji utječu na nas.
Srednju poziciju, onu koja uzima u obzir i pojedinca i okolinu, postulirao je 1974. godine Albert Bandura u svojoj teoriji recipročnog determinizma. Teorija kaže da je odnos čovjeka i okoline uzajaman – sve utječe na sve. Nadalje, on razlikuje potencijalnu i stvarnu okolinu. Potencijalna okolina je svima koji su u kontaktu s njom ista (možemo je nazvati „objektivna“ okolina). Stvarna okolina ono što pojedinac od objektivne okoline percipira, koristi, uzima, i kao takva ona je za svakoga od nas različita.
Što je otkrio eksperiment?
Bandura je ovu podjelu ilustrirao eksperimentom u kojemu je skupini djece bez psihičkih problema i skupini djece sa shizofrenijom dao da se igraju u istoj prostoriji punoj raznih igračaka. Igračka bi proradila onda kada bi dijete ubacilo kovanicu dok je svjetlo na igrački upaljeno; u suprotnome ništa se ne bi dogodilo. Ukratko, djeca bez psihičkih problema brzo su shvatila po kojem principu igračke rade, što nije bio slučaj sa shizofrenom djecom. Eksperiment je pokazao da ista potencijalna okolina u interakciji s različitim osobama rezultira različitim stvarnim okolinama: za djecu bez poteškoća ova okolina bila je nagrađujuća, za djecu sa shizofrenijom frustrirajuća.
Suprotne determinističkim su tzv. libertarianističke teorije (NB. Ne misli se na neoliberalizam), odnosno teorije koje značaj daju slobodnoj volji pojedinca da konstituira vlastiti svijet i u njemu smisao. Među najpoznatijim psiholozima ove orijentacije su Maslow, Frankl, Rogers, Perls, Hornby, Yalom, i dr. Pozitivna psihologija kao pravac zagovara čovjekov inherentan potencijal za rast i razvoj, slobodu izbora i prihvaćanje odgovornosti nad vlastitim djelima. Naglasak ovih pravaca nije na direktnom popravljanju prošlosti, sebe i td., već na aktivnom djelovanju „ovdje i sada“ u smjeru ostvarivanja vlastitih potencijala. Ovdje su sloboda i odgovornost srodni pojmovi. Sloboda je definirana kao potencijal izbora, a odgovornost kao izbor sam po sebi.
Drugim riječima, slobodan/na sam onoliko koliko izbora imam, i odgovoran/na u smislu djelovanja prema tom izboru, ostvarivanju tog izbora. Ukratko, odgovornost se ovdje definira kao autorstvo. Čovjek je odgovoran za vlastite misli, osjećaje i ponašanja – čovjek je autor vlastitih misli, osjećaja i ponašanja.
Iz toga slijedi: Što JA mogu učiniti da mislim, osjećam se, ponašam se bolje?
Iz psihoterapijskog ali i osobnog stajališta koje ima za cilj kod pojedinca/skupine potaknuti pozitivne promjene, korisnije je koncentrirati se na odgovornost pojedinca. Istraživanja pokazuju da uspješnu psihoterapiju karakterizira porast osjećaja osobne odgovornosti kod klijenta. Budući da su ova istraživanja korelacijska, ne znamo što je uzrok čemu – pozitivna promjena većem prihvaćanju odgovornosti ili obrnuto, ali možemo zaključiti da ovo dvoje idu jedno s drugim pod ruku. Zbog toga nas može zanimati što je to odgovornost i kako postati odgovorniji, ali i zašto se toliko opiremo prihvaćanju odgovornosti, o čemu će više riječi biti u sljedećem članku.